Gledam Sam u kući.

Meni nije do slavlja.

Svi mi idu na živce ali ako si ti u pitanju tad sve ima smisla.

Samobor na kolače?

Kiša je sve potopila.

Opet južina.

Svrati.

Kud da svratim?

Došao sam tu gledati televiziju.

Kauč, ha ? Da.

Super .

Tako rade stari frajeri.

Da.

Nazovi Gabi i pitaj ju hoće li nam pjevati.

Kad.

Na ljeto.

Ok.

Hajmo k njoj na kavu.

Ne .

Nije pristojno sad kad je Božić.

Aha .Ok.

Pitaj ju hoće li pjevati uz Prohasku?

On je star.

Aha.

Matija je skup.

Da i prgav.

Da.

Možda Đimi i Diklić ?

Možda.

Lije kiša.

Koji kurac svi seru?

Lažu .

Ko se to rodio ?

Bog se rodio.

Njegov sin ?

Kad?

Mia je u Rovinju.

Sjebala me kičma pa sam nepokretan.

Išao bih negdje samo da je suho.

Rekao sam im da je spas u udruživanju udruga u krovne udruge.

Gdje ?

Ovdje kod nas.

Tko smo to mi ?

Aha, pa mi ovje.

Koji mi ovdje , odoh ja…

Fališ mi .

I ti meni.

Koliko ?

Puno.

 Ok.

Pokazat ćeš mi kad dođem.

Dobro.

Kako li je samo zamahnula zima te noći nad Zagrebom.  Umalo me nije sledila zajedno s pticama koje su jedva hodale a kamoli  da polete a i kud bi ?

Glavno je nekako započeti , samo da krene , tad se obično samo nastavi.

-Zašto malo ne svratiš ?

-Kud da svratim?

-U Banja Luku!

- Ja ne idem u Banja Luku!

-Pa jel ti se tamo nešto ružno dogodilo ?

-Odgovori kad te pitam !

-Tamo nemam više nikoga živog. Nema u tome gradu niti jedan čovjek kog poznajem . Ima jedna žena ali nju ne smijem sresti. Ako mi kaže zašto joj je muž izgorio u podrumu , tko zna . Tko zna što bi mi mogla reći.  Ne idem tamo jer na mojoj adresi nema više moga imena. Bilo ga je sve do jedne noći kad su neki ljudi došli i odveli mi oca. Moji su iz Banja Luke stizali u djelovima. Neki su dolazili zamotani u ćilime, a neki plivajuči . Ja tamo nemam više nikoga svog.

- Poštujem to što si rekao, ali ovdje je ipak sve ok. Ostat će ovako zauvjek i mi ćemo ovdje biti sretni.  Ti ako tako misliš ,  nemoj dolaziti. (Vrijeme će i tako sve pregaziti, djeca će učiti drugu istoriju, majke će se prokurvati, djedovi pomrijeti i sve će opet biti fino).

-Nema Ferhadije, rekoh !

- Kako znate koliko je sati ako nema Sahat kule ?

-Kakvi su to ćevapi ako ih ne pravi Mujo?

-Što otjeraše Šukriju ? On je još jedini znao napraviti bozu i salep.

Ona s druge strane misli i ne odgovara. Misli da sam ko i svi . Ustaša . Misli da to tako treba.

Ja s ove strane mislim i znam da to tako ne treba i da nisam ustaša . Volim svoje “ljuto srpče” koje svaki dan mazim i ne lajem pri tom.  Da ju netko dirne popio bih svu krv koja ga je stvorila. Samo mi to fali.

-Šta bi Vladi Segiću da naoružan baulja po mirnom gradu i tuče i ubija ljude, noću u nekom crvenom kombiju ? Šta bi svim mojim prijateljima da se nisu javili, evo već skoro dvadeset godina ? Što sam im napravio? Jel to što mi je otac bio gospodin i nosio šešir? Možda sam ih iritirao nečim. Jesu mi pretukli oca pred bankom iz koje nije mogao podići ni paru, zato što je banka preko noći promijenila ime kao i država , iz čista mira ili je bio star i slab, pa kao takav baš lijep za pljuvanje i mlaćenje?

Baš je fino u Banja Luci . (govore  mi ljudi)

Fino. Znam ja da je fino. Znam i gdje sam posadio kesten u aleji kestenova, znam i gdje je “Naša stjena” na Vrbasu, znam i staze Šehitluka,  znam i miris moga grada. Kad ga donese južni vjetar sve do Zagreba, vrate mi se i slike moga dvorišta i lipe pred prozorom. Znam ja da sam i ja tamo živio . Kome god da kažem , okreće glavu. Kada pitam gdje je Bosna, oni mi odgovaraju da ne znaju. Svi znaju gdje je bila, a zašto je nama nitko ne zna.

Pa gdje je moja zemlja ?

Pa svi imate svoju ! I vi Srbi i vi Hrvati, al’ gdje je moja Bosna ?

Pa ljudi ja sam i tako Galicijan! Moji su djedovi stigli iz Galicije za velikih ratova. Kud da ja sada idem?

Da krenem u Banja Luku i da im kažem što ja o svemu tome mislim ? Ili da odem i šutim ko pizda i pojedem ćevape bez Muje ?

E pa kad je tako neka je. Nisam ja kriv što svaka druga generacija u mome slučaju izgubi zemlju.

Tko sam

Što sam

Ja sam samo sanjar

Čiji pogled gasne u magli i memli…..

Ili da ipak šutim. Da samo šutim  i jednoga dana odem i umrem sa svojim sjećanjima  kojih možda nije ni bilo, a i koga je briga…

Jučer ukraše natpis sa Aušvica na kojem piše da rad oslobađa.

Danas su ga pronašli .

Možda jednoga dana netko u sred noći , neki tip ko Vlado Segić, tiho i mirne ruke, ukrade onaj znak Republika Srpska  i odnese ga negdje na Manjaču, u gornju Piskavicu, na primjer, i nikad tu tablu nitko više ne pronađe. Možda bude svega i svačega. Tko zna.

Količina kretanja i potrebe za njim, ovisna je o količini usvojenog znanja. Što duže traje učenje to je radijus kretanja manji. Pri kraju, nema smisla nikud ići. Dovoljno je sjesti na kakvu obalu, promatrati sunce kako zalazi i to bi bilo sve. Svemir i nije u sjajnom skladu, upravo radi kretanja. Svemir je u stalnom pokretu i to ga čini nesavršenim. Za razliku od Boga koji je statičan i sveprisutan. Krećući se podložni smo  greškama.

Da sam bar ostao u onom malom selu Brist ,gdje smo kao djeca odrastali , na dalmatinskoj obali i prodavao na primjer kokice. Ustrajno i svaki dan. Samo to je trebalo.

Ako je išta trebalo.

Govoriti je bolje što manje, pogotovo je loše ulaziti u polemike . To je isto kao boriti se sa sjenama. Ako od sugovornika ne učiš, tad ti taj razgovor nije potreban.

Trebalo je dosta dugo da bih sve to razumio. Uspoređujući , vidim razlike i razumjevam suštinu. Struktura je bitna. Struktura osnovnih načela etike i morala.

Pomaže li pri tom religija? Anštajn je mislio da pomaže, a Plank i Hajzenberg su taj dio prebacili u odvojeni, subjektivni svijet…. i pozabavili se objektivnim, sve dok im ti svjetovi nisu prekrili vidike.

Kada od mene ostane samo prolazni vjetar

Kad me tjelo napusti

Kada čežnja posustane a razlozi dobiju smisao

Odgovorit ću ti pitanjima

Upitat ću te o Bogu, o snovima i znanju

a sigurno ne o tvom imanju

Koliko ćeš me noći bdjeti, o nježnosti

Toliko će ti zvijezda sjati u prošlosti

Koliko ću udaraca podnijeti po svome tjelu 

Toliko će rijeka proteći pod mostovima

Žalosno je ne reći ništa, a znati govoriti

Još žalosnije je govoriti u zatvorenom kazalištu

Zabranjene govore

Misli

Spoznaje

Žalosno se sjetiti svoga života

I biti nemoćan pred danima što dolaze…

Kolektivna improvizacija na zadanu temu jednog glazbenika, sa pretpostavkom o savršenom poznavanju pojedinog instrumenta i same tonske ljestvice  za rezultat daje iznimnu vrstu glazbene forme, zvane jazz. Jazz znači i barski žamor, barska buka !  Jazz znači i stil života i on u sebi sjedinjuje Bop, Cool, Swing i još neke nazivnike jednakog imena. Jazz ne treba izvoditi u koncertnim dvoranama jer ga je tako nemoguće prenijeti na publiku. Bez žamora  ljudi jazz nije potpun.

 Naprosto, 1900. rođen je mister Louis Armstrong i netko je počeo drugačije svirati po zadimljenim barovima Novog Orleana, dogodilo se nešto po čemu je dvadeseto stoljeće moglo biti zapamćeno . Ali nije.

Dvadeseto stoljeće zapamtili smo po ratovima , laži i prevari.  

Jazz je slijed života i procvat nove vrste komuniciranja. Bio je to pokušaj svojevrsnog prijevoda gluhima.

Pablo Picasso je sjajno razumio jazz !

Moja opsjednutost jazzom je isključiva i neupitna. Mišljenja sam da dobar orkestar može  preštimati države u klavirski štim. U A dur. U 440 Hertza. Potrebno ga je slušati svugdje, na trgovima, ulicama , u planinama, na morskoj pučini u uvalama srednje Dalmacije na sred Atlantica, u skrivenim lukama Cabo Verdea., samo ne u koncertnim dvoranama. Svugdje ljudi trebaju jazz, ali improvizacija ne uspjeva svakom. Ona je opasna zona i vrlo je bliska nesporazumu. Za inprovizaciju je neupitno potrebna, ako ne čvrsto znanje a ono bar, čvrsta intuicija kojom glazbenik prodire u samu povjest jazza i sve razloge zašto je on kao takav nastao. 

Intuitivno ponašanje , svojstveno vrhunskim umjetnicima otvara uvid u novi oblik komunikacije. Intuicija nas vodi suštinskim i sudbinskim putevima a nikako slučajnim. Intuicija ne ostavlja prostora slučajnosti tako da svaka sumnja u improvizaciju kao manje kvalitetnu izvedbu pada u vodu te ostavlja za sobom potpuno organizirane i pravilne kružnice. 

Naravno da se sve gore napisano može primjeniti na razvoj ljudskog roda uopće, jer jazz je najljepši primjer demokratskog uređenja ikad prezentiran.  

Jazz je odjek slobodarskog duha , demokracija je jazz.  Sloboda je u uštimanom orkestru.

-Misliš da se treba cjepiti protiv ove gripe ?

-Ne treba, puno je blaža od one klasične zimske ! Ne spavaš ? Pozdrav iz Ria. D.

-Ne ne spavam, popij jednu Cashasu za mene.

 -Cashasa je srce Caipirinhe, u tvoje ime ću je slistiti kapetane , do skorog viđenja, nadam se. D.

-Gledam Lolitu , kasni je sat i razmišljam.

-Koliko li je samo Lolita u našim životima! Vozim se s aerodroma u Rio, upravo sam sletio, bila je oluja pa im je pukla struja. Sve je u mraku. Spavaj malo, razmišljaj u snu , a kad se vidimo, skupa ćemo misliti! D.

Zar je i tamo mrak ! Pomislim. Tako daleko a samo mrak. U mraku se i boje istope pa ništa ne ostane.

Istina je , Nabukov je razumljiv tek kad te stignu pedesete.

Jučerašnji potop nije ostavio preveliku štetu. Danas je sunce sve opet izgladilo i sve je ponovo ok. Dobro je krenulo.

I tamo je bjesnila oluja.  To se vrijeme s nama poigrava. Vremenska prognoza nije ništa značajno najavila, a opet stigao nas je pravi potop. Sreća je moja da živim na brijegu…

Ja nikada neću odustati !

Ne pada mi na pamet slušati te bolesne savjete. Ondje je mrak. Mračna polutka razuma. Tamo nema pameti. Tamo još vlada traženje i nesklad.

Zarobljen u sredini mene samog, sjedi konkurent. On svima smeta i neda im mira. U njemu postoji snaga da ih nadjebe i da naprosto duže potraje, a bogme postoji i mogućnost da ih sve zajebe.

Sjedi konkurent. Posjedio je on već od sjedenja i ne trebate se bojati. Ne trebate ni mudro javno govoriti, ne trebate se niti malo potruditi jer, on vas neće ugroziti. Ne može . sve i da hoće. Vi ste dragi moji , o da, itekako bolji !

Bilo je dana kad ga je i guzica znala zaboljeti od tupog sjedenja na oštrom kamenu i ništa. Malo bi protegnuo noge , poćešao se i sjeo ponovo tupo gledajući dok jednoga dana nije poželo nešto reći i tu ga je prekinulo. Uhvatilo ga je u leđima i samo se savio ko neka zmijurina , zacvilio i pao na zemlju. “Ništa od njega, znala sam” -reče baba skupljajući suharke na obali pred njim.

Znao je on itekako što se zbivalo okolo.

Znao je on i napisati knjigu ali nije znao kome i o čemu.

Tu ga je presjeklo i od toga mu je kičma popustila.

Kapi zimske kiše tukle su o večernje krovove,  nad dvojicom s međunarodnom razlikom u godinama. Uz izmaglicu bojlerskog zelenog čaja, skidali su galaksije čokoladom s okusom cimeta i medenjaka.

::::Trebalo bi – reče jedan od njih –  napisati priču o liku koji
::::se, nakon dugo vremena, vidio s prijateljem…

::::::::Prijateljem, koji je lutao svijetom, spašavajući trenutke od zaborava okom svog foto aparata.
::::::::(Njegova minuciozna briga prema opremi, odavala je veličinu njegove strasti.) Nekoć, spazivši
::::::::nepoznatu djevojku, neprimjetno ju je uslikao s prozora vlaka, koji već bijaše pri odlasku iz neke daleke ::::::::metropole.

::::::::::::Fotografija djevojke koja nije živjela u tom gradu; (odao je jezik). Njena zemlja rađala je žito, na
::::::::::::drugom kraju kontinenta. U proputovanju ili promjeni mjesta boravka, iz njenog poluprofila nije se
::::::::::::moglo odgonetnuti. Bijela haljina i slap kose svezan u rep podno ramena, činili su je nedohvatljivom, ::::::::::::poput njenog pogleda, uperenog u daljine vlastite sjete…   Možda je nekoga čekala…

::::::::::::::::Taj netko mogao bih biti i ja, onaj koji luta, i onaj koji prisustvom gasi ulične lampe
::::::::::::::::dok zamišljeno hoda. Isti onaj koji govori jezikom kojeg razumije “onaj” pisac…

::::::::::::::::::::…pisac koji govori ugro-finski, jezik koji nitko na svijetu ne razumije, osim onog
::::::::::::::::::::kojeg on nikada neće sresti. Stoga, mora govoriti nerazumljivim jezikom kako nebi
::::::::::::::::::::dolazio u konflikt s drugim ljudima.

::::::::::::::::::::::::Ti su ljudi, za razliku od nas avanturista, živjeli isuviše instinktivno…

::::::::::::::::::::Zbog toga njihov svijet nisam mogao razumijeti.

::::::::::::::::Nemoj razumijeti, nego prihvati i živi! – kao da je govorila…

::::::::::::…a možda ona nije nikog čekala…

::::::::Kao što ni prijatelj nije mogao doživjeti svijet arapskih zemalja, zbog  izraelskog pasoša.
::::::::Pomirio se s tim…

::::…a onaj lik, vidjevši fotografiju, odlučuje otići u daleki grad i potražiti ljepotu te žene. Fotografija i
::::neizvjesnost zamagljena nestvarnom žudnjom, jedino je čim raspolaže. (U dubini sebe zna da je nikada
::::neće sresti).

Kapi su i dalje tapkale krovovima, i dok sam pričao,  jedan od one dvojice izgubio se… Ugrizao ga san…
Ležao sam u svojem krevetu, i još dugo kroz polusan, osluškivao duh kiše, čiji me šum svježine, okovao baršunom postelje, obrušavajući se teško na moja prsa.

.

Ovo je priča o Billy Marton Whiteu . Toga jutra usrao se od straha . Pred nosom mu se zaustavio vlak dok je pretrčavao prugu u svom selu na kraju indijanske četrvrti Bijeli kunić. Ah , rekao je Billy Marton i usrao se . Pobjeglo mu je toga jutra. Cuk mu je pobegel. Nebo je naglo poplavilo i sve je bilo ok. Svanulo je i Billy zvani Shish otišel je doma. Tam ga je čekala stara i jebala mu mater. Stari je riknul od rakije još noć ranije. Kao da je znao da će Shish najebati dan kasnije.  Svi su se po kući krenuli jebat , došel je i drug Tito i Pepca Kardelj i debeli Stane. Debeli Stane je samo prdil i pušil debeli joint. Tito je karao Jovanku na stolu a Pepca je pushila John Wheaneu, zvanom Wheany. On je gulio jebenu naranču i nije htel pit nikaj.

Kasnije je utrčal mali Billy i sve to videl i kao da ga je vlak ponovo pogodil opet se usrao na već usranu rit. Billy je to jutro dočekao slobodan i potpuno prazan.

Ova priča mi zove Jadranku Kosor . Da je nju bilo ubaciti drugu Titu  na tulum….