O Bože , jesam li to ja ?
Nisam to očekivao tako brzo ali dogodilo se. Gledam se u ogledalo i vidim kako starim, svaki dan više i sigurnije. Sve do sada to nije bilo važno. Sad je važno. Nje se sjećam kao djevojke od dvadesetak , nekih se sjećam kao mladih žena ,ali ni jedne se ne sječam koja ima godina kao ja sada. Moja životna pratilja ili kako se to već može raći za ženu koja nije žena a nije niti djevojka, za svoj status se još nisam izborio jer teško je reći da sam njen dečko, ne stari. Ona naprosto traje jer u njenim godinama to nije važno a i ne vidi se. Promjene su u malo celulita ili bez celulita. Vrijeme se korigira prehranom i tjelovježbama. Ja sam izmakao tom dobu. Meni se više ništa i ničim ne korigira. Taman izgladim tjelo kad me stegne duh od pretjeranih vježbi, pa onda čekam mjesecima da prođe. Nedavno sam otišao frizerki da mi skrati kosu, kad je to uradila rekao sam joj da mi proba malo srediti te sjede. Recimo neka pomješa crnu i smeđu i dobit će tu moju mišiju boju. Onako samo malo , pramenove. Salon je bio pun djevojaka i žena. Ja zamotan u neke listiće alufolije čekam. Kad je sve bilo gotovo, požurio sam kući i promatrao se u ogledalu, kako sam samo bio sretan. Može se i u taj isti tren prođe mi kroz misli scena iz filma “Smrt u Veneciji”. Kad on mrtav sjedi na Lidu a kiša mu ispire boju s kose pa mu se smiješno i žalosno slijeva niz lice. Ok, žalosno.
Često se gledam iz profila , primjećujem neke promjene na vratu, oči su mi se nekako spustile i postale kritične, grozne. Ja zapravo hoću biti slobodan, a ne mlad i tu tražim odgovor. Problem je što mi se ona uvukla pod kožu dok još o tome nisam mislio. Ona je djevojka . Ona je moja mjera. Moj zbir kriterija. Ona je meni stigla iz prošlosti, a ja njoj iz budućnosti. To su njene riječi. Ona me ponekad gleda i kaže” You are coming form the future”.
Ja gledam vijesti na tv-u. Ona nešto prebire po lap- topu. Ja čitam Hajzenberga , ona stavlja aparatić za zube i ljubi me pred san. Ja ju volim i riječi mi promiču ko jesenji tramvaji u nekim davnim zagrebačkim kišama, dok sam ih namjerno propuštao, sve dok me posljednji ne bi odvezao već pred zoru . Moj dom je bio vječan. Moja soba na šestom katu nebodera na Pešćenici , bila je plava i puna ko prezrela naranča. Sve se događalo u vremenu. Vrijeme je bilo alat i njime smo se služili kao novcem, ono je bilo sredstvo kojim se čekalo i ništa više. Cjena je bila čekanje. Bilo čega.
Što sad čekam zaboga !? Pokušavam zaustaviti čekanje, tu iluziju kazne, predmet uzimanja i nestvarnu košnicu otrova. Ja nemam izbora . Svjestan sam svega . Kao da se davim, umirem svjesno. Propadam u dubinu , ravno prema dnu i dno mi je vidljivo a površina izmiće. Ostaju tragovi sunčeve svjetlosti koje prodiru u ove dubine u nekim zlatnim linijama , kao da su raštrkane staze iz istog ishodišta. Iz nekog sela na obali. Čujem djecu kako vrište i pršti oko njih more. Miris mermelade od šipka i svežeg bijelog kruha.
Ja pomišljam da je vrijeme da promijenim čitavu svoju gardarobu jer mi ova više ne stoji . Ne vidim se udoban u njoj , sve mi je tješnja koža ko u neke zmije pred presvlačenje.
Kojim sada putem poči i tko mi je kriv. Nespretno sam zapao u taj svijet mladosti s njom i sada se batrgam u njemu, ko neka riba na suhom, a stajala bi mi neka dama mojih godina možda lakše, ali što kad je ljubav zasjela i ne da mijenjati ništa. Ljubav ju hoće, a ja ju sve tjeram od sebe želeći joj boljeg od sebe . Čudno je to kako se tu miješaju osjećaji brige i strasti.
Naravno da je već zora i da ova godina polako odmiče nekud. Još nekoliko dana i proći će i prvo desetljeće drugog milenija. Rođen sam, sad to sa sigurnošću mogu reći , tek petnaestak godina nakon drugog svjetskog rata, ni zakrpili nisu fasade po dječijim dvorištima, kad eto opet rata. Kad on prođe, ostade pustoš od ljudi i morala, lopovi zavladaše. Sada je opet prošlo osamnaest godina od početka ovog zadnjeg rata , ja sjedam u automobil i konstatiram da sam ga zaboravio promjieniti i da je star taman koliko i ova moja nova država. O Bože! Nije se kvario i bio je dobar. U ono vrijeme bio je to nedostižan san, a sada više nije. Sad je sve dostižno.
S vemena na vijeme kupim neku knjigu u antikvarijatu i uzmem ju čitati . Još jedino tamo su knjige što im korice ne klize kroz prste. Nisu sjajne, već su od onog nekog starog papira koji trpi čitanje. Cipele mi ne trebaju više kao nekad. Sve manje hodam među ljudima. Sve više šumom.
Ja ne znam o čem ja vama govorim, ali ostaje mi neki čudan osječaj u grudima nakon ove kratke priče koja mi sigurno neće donijeti ništa novo.
