Već je svitanje na pomolu a ja i miran i nemiran, zurim u bespomoć. Pomišljam na one posljednje trenutke koje je Izabela proživjela osuđena na sigurnu , bolnu i temeljitu smrt. Pomišljam na kišnu jesen i zimu , sezonu 2010 , na jedan bolnički prozor i na njene oči koje promatraju grad . Sjećam se sebe sama na samrti ali ne kao njenoj, ne toliko temeljitoj. Moja samrt bila je predpostavka i bila je rješiva životom a njena je bila jasna ko dan. Smrt je donijela odluku ali pustila ju je malo da drijema, da ne ode, dok ne shvati. Pitam se je li razumjela ?  Smrt uzima i ne pita. Ona je već uzela unaprijed i one koji misle da su živi stoga ne brini Izabela u smrti nema usamljenih. Na tome putu vječna je gužva i nema ni tamo mira , bojim se. Jedino ako svatko ne odlazi nekim potpuno svojim putem jer i vremena a i prostora za sve nas ima i previše .

Sinoć je otišla Izabela. Vidim njene oči koje kroz kišni bolnički prozor promatraju grad. Negdje duboko osjećam da ju je bilo strah i da je otišla zbunjena i neispavana. Taj san na morfiju i nije san. Ne onaj koji je ona sanjala dok je promatrala svijet.

Izrezala je božji lik iz papira i odjednom prepoznala samu sebe u njemu. Poželjela je ležati na oltaru, smijati se u sred crkve, pronijeti bijelu haljinu pred tužnim licima u sred uskršnje mise. Pred sam Uskrs umrla je Izabela , jednu proljetnu večer u sred Zagreba, mlađa od svoje sjene i ljepša od šuma morske pjene.

Nije se mogla oprostiti od nas  i pokret ruke bio je za nju pretežak. Laku noć Izy i misli na nas. Odmori se. ovdje i tako ničega nije bilo. Naši životi kao na vrhovima dugih igala , zatočeni ni u prošlosti niti u budućnosti već u sumanutom prividu jednoga i drugoga u nama . Znajuči da ne postojimo mislim na tebe draga Izabela .

-I šta si radio ?

-Ha!

-Fakat, šta si radio sve te godine?

-Kad god sam mogao gledao sam televiziju .  Ostatak vremena sam spavao, jeo , razmišljao o svemu i svačemu. Zašto me to pitaš?

- Ok to, ali ono , šta si radio ?

-Putovao sam,  živio sam svugdje, jednom sam premještao neku staru štalu pet metara južno. Da, Bilo je to na obali Sjevernog ledenog mora. Tad je to bilo daleko da ne može dalje. Sad više nije . Od kad su izmislili Facebook sve je bliže.

-Premještao si štalu malo južno?

-Da, vlasnica je poželjela napraviti u njoj neku vrstu škole, hrama ili tako nešto , u vezi s onim Sai Babom iz Indije. Smetala joj je na tom mjestu , htjela je da bude pet metara bliže jezeru.

-Koliko si premještao štalu ?

-O, pa trajalo je to oko četiri godine, onda smo brat i ja njenom bivšem mužu započeli zidati sobu nad garažom. Bilo je to negdje na granici Belgije i Nizozemske.

-Ok, a šta si radio prije?

-Prije rata misliš? 

-Da.

-  Ma ništa, živio sam u nekom gradu na srednjem Mediteranu uz Jadranskio more i prodavao cvijeće. Najbolje je išlo za dane mrtvih. Pravio sam i neke sendviće i prodavao ih studentima. Bilo je ok.

-Od kud baš u tom gradu ?

- Ma , jednom sam se napio u nekom drugom gradu i poželio se osloboditi okova . Naprosto sam napustio put i nestao.

-Kako nestao?

-Nestao sam. Prestao sam se školovati , počeo prodavati cijeće i tako to.

-Koliko je to trajalo ?

-Nekih desetak godina.

-Od kud si sad ovdje gdje jesi ?

-Jednoga dana sam poželio živjeti kao neki drugi ljudi. Vozikao sam se ovim krajem  i tu, pred ovim drvetom zaustavio se neki tip na crvenom motociklu. Naručio je pivo. Sjedio sam gledao u njega , pa u zvonik crkve , pa niz ulicu. Bilo je vruće , ljetni dan. Prošetao sam tim malim mjestom i na jednim vratima vidio sam papirić na kojemu je pisalo; Prodaje se kuća. Bila je to drugačija kuća, kriva i okrugla, gledajući s pročelja. Kako me u to vrijeme proganjao osječaj krivnje, nekako sam ju zavolio  na prvi pogled. Nekoliko mjeseci trajala je prepiska i preselio sam stvari i stari televizor u nju.

- To je ova ista kuća u kojoj smo sada?

-Da. Ista ova . Trebalo mi je desetak godina da joj  vratim svježinu. Potrošila me, a sad mi to polako vraća. Dan za dan štiti me od zime i od kiše i od ljudi. Živimo u njoj Una i ja. Una je pas a ja sam običan tip.

-I radiš nešto tu u tom selu ?

-Radim kako ne, čekam da mi porastu masline. Zasadio sam ih pedeset. Taman dosta da budu maslinik. Ko neka mala zajednica. Volim kuhati , pa povremeno kuham za prolaznike. Oni mi nekad plate za to, pa od toga živim.

-To je sve?

-A ne, volim slušati jazz. Po cjeli dan ga slušam već desetak godina , sad su se neku ljudi navikli na to da u mom dvorištu svira jazz,  pa sad dolaze iz čitavog svijeta slušati i svirati skupa samnom.

-Ti sviraš?

- Ma ne , ja im kuham i dam im vina.

-Što si ti zapravo ?

-Ja?

-Da.

-Ja sam ti promatrač. Profesija mi je fotograf. Ja ti volim gledati svjet oko sebe. Volim televiziju . U njoj je pregršt fotografija. Promatram . To sam .

-Kakva korist od promatranja?

-U kojem smislu korist ?

-Mislim korist, ono, korist . Kao, što imaš od promatranja.

-A to , ok, pa promatranjem kreiram stvarnost. Mislim na svoju stvarnost. Kako ti kreiraš stvarnost?

-Ja? Pa…, mislim. Mislim da se ona sama od sebe zbiva. Mislim da je ona takva kakva je i da sam ja dio nje.

-Aha. Razumijem. Dobro je i tako. Ima raznih načina .

-Ne čini li ti se da si malo čudan tip? Mislim, ne uklapaš se baš u okolinu i u ovaj naš način.

-Nisam o tome razmišljao a iskeno ne tiče me se. Ne pokušavam razumjeti okolinu. Razumijem psa , djevojku, majku i oca , u večini slučajeva razumijem i brata i to mi je dovoljno. Imam dva prijatelja. Jednog razumijem a drugoga ne. Počesto sjedimo zajedno , pogotovo kada je ljeto. Gledamo niz ulicu i smijemo se djevojkama koje ponekad prođu mimo nas. Volimo se i to je taj moj svijet. Ako si me to pitao.

-Mmmm, da.

-Nedostaje li ti nečega?

-Ne. Ne nedostaje mi ničega. Ok, ponekad mi nedostaje Amsterdam, noću kad zapuše neki suh i topao vjetar, poželim prošetati tim gradom. Volim ga jer je ravan. ne volim uzbrdonizbrdo gradove. Ima lijepe izloge i mirne ulice.

-To je sve?

-Ne , nedostaje mi Dalmacija. Udaljeni pučinski otoci. Nedostaje mi miris Mljeta i Lastova. Odem tamo svako ljeto. Duboko udahnem i onda cijelu godinu mogu tako , zadržanog daha. Ali ne više od toga.

-Što bi poručio ljudima koji te slušaju?

-Ako me slušaju, ne bih im ništa poručio.  Ako me ne slušaju tad je i njima i meni svejedno.

Mislim i tako će proći taj naš život , pa kakve veze ima jesu li me čuli ili ne?

-Možda želiš nešto ostaviti iza sebe ?

-Naravno da želim. Oživio sam i pokrio kuću, nju ću ostaviti.

-Kome?

-Već će netko zavrijediti. Ako i ne , kakve veze ima? Važno je da taj netko ne promjeni radio stanicu. Volio bih da u toj kući i poslje mene svira jazz. To mi je ok. Volim jazz.

-Voliš jazz?

-Da.

-I kuhaš?

-Da.