Kada od mene ostane samo prolazni vjetar

Kad me tjelo napusti

Kada čežnja posustane a razlozi dobiju smisao

Odgovorit ću ti pitanjima

Upitat ću te o Bogu, o snovima i znanju

a sigurno ne o tvom imanju

Koliko ćeš me noći bdjeti, o nježnosti

Toliko će ti zvijezda sjati u prošlosti

Koliko ću udaraca podnijeti po svome tjelu 

Toliko će rijeka proteći pod mostovima

Žalosno je ne reći ništa, a znati govoriti

Još žalosnije je govoriti u zatvorenom kazalištu

Zabranjene govore

Misli

Spoznaje

Žalosno se sjetiti svoga života

I biti nemoćan pred danima što dolaze…

Kolektivna improvizacija na zadanu temu jednog glazbenika, sa pretpostavkom o savršenom poznavanju pojedinog instrumenta i same tonske ljestvice  za rezultat daje iznimnu vrstu glazbene forme, zvane jazz. Jazz znači i barski žamor, barska buka !  Jazz znači i stil života i on u sebi sjedinjuje Bop, Cool, Swing i još neke nazivnike jednakog imena. Jazz ne treba izvoditi u koncertnim dvoranama jer ga je tako nemoguće prenijeti na publiku. Bez žamora  ljudi jazz nije potpun.

 Naprosto, 1900. rođen je mister Louis Armstrong i netko je počeo drugačije svirati po zadimljenim barovima Novog Orleana, dogodilo se nešto po čemu je dvadeseto stoljeće moglo biti zapamćeno . Ali nije.

Dvadeseto stoljeće zapamtili smo po ratovima , laži i prevari.  

Jazz je slijed života i procvat nove vrste komuniciranja. Bio je to pokušaj svojevrsnog prijevoda gluhima.

Pablo Picasso je sjajno razumio jazz !

Moja opsjednutost jazzom je isključiva i neupitna. Mišljenja sam da dobar orkestar može  preštimati države u klavirski štim. U A dur. U 440 Hertza. Potrebno ga je slušati svugdje, na trgovima, ulicama , u planinama, na morskoj pučini u uvalama srednje Dalmacije na sred Atlantica, u skrivenim lukama Cabo Verdea., samo ne u koncertnim dvoranama. Svugdje ljudi trebaju jazz, ali improvizacija ne uspjeva svakom. Ona je opasna zona i vrlo je bliska nesporazumu. Za inprovizaciju je neupitno potrebna, ako ne čvrsto znanje a ono bar, čvrsta intuicija kojom glazbenik prodire u samu povjest jazza i sve razloge zašto je on kao takav nastao. 

Intuitivno ponašanje , svojstveno vrhunskim umjetnicima otvara uvid u novi oblik komunikacije. Intuicija nas vodi suštinskim i sudbinskim putevima a nikako slučajnim. Intuicija ne ostavlja prostora slučajnosti tako da svaka sumnja u improvizaciju kao manje kvalitetnu izvedbu pada u vodu te ostavlja za sobom potpuno organizirane i pravilne kružnice. 

Naravno da se sve gore napisano može primjeniti na razvoj ljudskog roda uopće, jer jazz je najljepši primjer demokratskog uređenja ikad prezentiran.  

Jazz je odjek slobodarskog duha , demokracija je jazz.  Sloboda je u uštimanom orkestru.

-Misliš da se treba cjepiti protiv ove gripe ?

-Ne treba, puno je blaža od one klasične zimske ! Ne spavaš ? Pozdrav iz Ria. D.

-Ne ne spavam, popij jednu Cashasu za mene.

 -Cashasa je srce Caipirinhe, u tvoje ime ću je slistiti kapetane , do skorog viđenja, nadam se. D.

-Gledam Lolitu , kasni je sat i razmišljam.

-Koliko li je samo Lolita u našim životima! Vozim se s aerodroma u Rio, upravo sam sletio, bila je oluja pa im je pukla struja. Sve je u mraku. Spavaj malo, razmišljaj u snu , a kad se vidimo, skupa ćemo misliti! D.

Zar je i tamo mrak ! Pomislim. Tako daleko a samo mrak. U mraku se i boje istope pa ništa ne ostane.

Istina je , Nabukov je razumljiv tek kad te stignu pedesete.

Jučerašnji potop nije ostavio preveliku štetu. Danas je sunce sve opet izgladilo i sve je ponovo ok. Dobro je krenulo.

I tamo je bjesnila oluja.  To se vrijeme s nama poigrava. Vremenska prognoza nije ništa značajno najavila, a opet stigao nas je pravi potop. Sreća je moja da živim na brijegu…

Ja nikada neću odustati !

Ne pada mi na pamet slušati te bolesne savjete. Ondje je mrak. Mračna polutka razuma. Tamo nema pameti. Tamo još vlada traženje i nesklad.

Zarobljen u sredini mene samog, sjedi konkurent. On svima smeta i neda im mira. U njemu postoji snaga da ih nadjebe i da naprosto duže potraje, a bogme postoji i mogućnost da ih sve zajebe.

Sjedi konkurent. Posjedio je on već od sjedenja i ne trebate se bojati. Ne trebate ni mudro javno govoriti, ne trebate se niti malo potruditi jer, on vas neće ugroziti. Ne može . sve i da hoće. Vi ste dragi moji , o da, itekako bolji !

Bilo je dana kad ga je i guzica znala zaboljeti od tupog sjedenja na oštrom kamenu i ništa. Malo bi protegnuo noge , poćešao se i sjeo ponovo tupo gledajući dok jednoga dana nije poželo nešto reći i tu ga je prekinulo. Uhvatilo ga je u leđima i samo se savio ko neka zmijurina , zacvilio i pao na zemlju. “Ništa od njega, znala sam” -reče baba skupljajući suharke na obali pred njim.

Znao je on itekako što se zbivalo okolo.

Znao je on i napisati knjigu ali nije znao kome i o čemu.

Tu ga je presjeklo i od toga mu je kičma popustila.

Kapi zimske kiše tukle su o večernje krovove,  nad dvojicom s međunarodnom razlikom u godinama. Uz izmaglicu bojlerskog zelenog čaja, skidali su galaksije čokoladom s okusom cimeta i medenjaka.

::::Trebalo bi – reče jedan od njih –  napisati priču o liku koji
::::se, nakon dugo vremena, vidio s prijateljem…

::::::::Prijateljem, koji je lutao svijetom, spašavajući trenutke od zaborava okom svog foto aparata.
::::::::(Njegova minuciozna briga prema opremi, odavala je veličinu njegove strasti.) Nekoć, spazivši
::::::::nepoznatu djevojku, neprimjetno ju je uslikao s prozora vlaka, koji već bijaše pri odlasku iz neke daleke ::::::::metropole.

::::::::::::Fotografija djevojke koja nije živjela u tom gradu; (odao je jezik). Njena zemlja rađala je žito, na
::::::::::::drugom kraju kontinenta. U proputovanju ili promjeni mjesta boravka, iz njenog poluprofila nije se
::::::::::::moglo odgonetnuti. Bijela haljina i slap kose svezan u rep podno ramena, činili su je nedohvatljivom, ::::::::::::poput njenog pogleda, uperenog u daljine vlastite sjete…   Možda je nekoga čekala…

::::::::::::::::Taj netko mogao bih biti i ja, onaj koji luta, i onaj koji prisustvom gasi ulične lampe
::::::::::::::::dok zamišljeno hoda. Isti onaj koji govori jezikom kojeg razumije “onaj” pisac…

::::::::::::::::::::…pisac koji govori ugro-finski, jezik koji nitko na svijetu ne razumije, osim onog
::::::::::::::::::::kojeg on nikada neće sresti. Stoga, mora govoriti nerazumljivim jezikom kako nebi
::::::::::::::::::::dolazio u konflikt s drugim ljudima.

::::::::::::::::::::::::Ti su ljudi, za razliku od nas avanturista, živjeli isuviše instinktivno…

::::::::::::::::::::Zbog toga njihov svijet nisam mogao razumijeti.

::::::::::::::::Nemoj razumijeti, nego prihvati i živi! – kao da je govorila…

::::::::::::…a možda ona nije nikog čekala…

::::::::Kao što ni prijatelj nije mogao doživjeti svijet arapskih zemalja, zbog  izraelskog pasoša.
::::::::Pomirio se s tim…

::::…a onaj lik, vidjevši fotografiju, odlučuje otići u daleki grad i potražiti ljepotu te žene. Fotografija i
::::neizvjesnost zamagljena nestvarnom žudnjom, jedino je čim raspolaže. (U dubini sebe zna da je nikada
::::neće sresti).

Kapi su i dalje tapkale krovovima, i dok sam pričao,  jedan od one dvojice izgubio se… Ugrizao ga san…
Ležao sam u svojem krevetu, i još dugo kroz polusan, osluškivao duh kiše, čiji me šum svježine, okovao baršunom postelje, obrušavajući se teško na moja prsa.

.

Ovo je priča o Billy Marton Whiteu . Toga jutra usrao se od straha . Pred nosom mu se zaustavio vlak dok je pretrčavao prugu u svom selu na kraju indijanske četrvrti Bijeli kunić. Ah , rekao je Billy Marton i usrao se . Pobjeglo mu je toga jutra. Cuk mu je pobegel. Nebo je naglo poplavilo i sve je bilo ok. Svanulo je i Billy zvani Shish otišel je doma. Tam ga je čekala stara i jebala mu mater. Stari je riknul od rakije još noć ranije. Kao da je znao da će Shish najebati dan kasnije.  Svi su se po kući krenuli jebat , došel je i drug Tito i Pepca Kardelj i debeli Stane. Debeli Stane je samo prdil i pušil debeli joint. Tito je karao Jovanku na stolu a Pepca je pushila John Wheaneu, zvanom Wheany. On je gulio jebenu naranču i nije htel pit nikaj.

Kasnije je utrčal mali Billy i sve to videl i kao da ga je vlak ponovo pogodil opet se usrao na već usranu rit. Billy je to jutro dočekao slobodan i potpuno prazan.

Ova priča mi zove Jadranku Kosor . Da je nju bilo ubaciti drugu Titu  na tulum….

Mon cher ami,

Kao što sam ti to već nekoliko puta napisala : epistolarno je nešto sasvim drugo. Epistolarno nije nužno ispovjedno, već puno više od toga. Zato volim mailove jer su nekima od nas, ponovo pružili priliku da se dopisujemo. Ja sam se često dopisivala u doba kad nije postojao e-mail. Pisala sam pisma, odgovarala na pisma, sve u svemu bila sam stvarno dobar korespondent. Prije dvadesetak godina provela sam 10 mjeseci u Berkeleyu, CA. Tad nisi telefonirao svaki dan, tek možda jednom u dva tjedna da čuješ glas svojih bližnjih, inače si pisao pisma. I dan danas mi fali taj osjećaj da sam nešto spremila u omotnicu, na omotnicu napisala čitko adresu, nalijepila marku i otišla do najbližeg poštanskog sandučića. Nedugo potom, za nas uvijek željne igre riječima, dobro oblikovane rečenice nastupilo je ono što ja zovem “gluhim dobom” telefona. Svakog si mogao nazvati jeftino kad si htio, svi su imali već automatske sekretarice i onda su se pojavili mobiteli… jednostavno nastupila je premoć verbalnog nad pisanim. Nitko nije više pisao jer si svakog mogao dobiti telefonom, a žrtve tog doba su nam danas ljudi koji se bliže čak 40-toj i koji nisu u stanju sročiti dva retka…
I onda se dopisivanje vratilo na ova elektronska vrata. Naravno s potpuno drugom koncepcijom vremena, strpljivosti i nestrpljivosti… Ponekad stvarno žalim za vremenom kad su naše mogućnosti komunikacije bile ograničene - bili smo odgovorniji, spremniji razmišljati i planirati unaprijed i vrijeme je nekako drukčije protjecalo.
Kad sam se vratila u Hrvatsku 2004. radila sam jedan televizijski program s jednim redateljem moje generacije. Jednom smo tako stajali u pauzi i nešto pričali i on mi je rekao da uopće ne zavidi klincima danas jer da svatko tko danas ima ispod 30 godina nije zapravo u svom životu bio svjedokom ničemu zanimljivom. Kad se mijenjao svijet bili su premladi da shvate o čemu se radi. Danas je to sve jedno globalizacijsko selo koje pruža utjehu onima koji su siromašni duhom i koji nemaju smisla za pravu avanturu.
I paradoksalno: što je svijet bliže, izbleda da se  ljudi sve više zatvaraju fizički. Čula sam nemali broj priča o djeci mojih vršnjaka ili malo starijih koji jednostavno ne žele nikamo ići, ništa novo vidjeti…
Kao da smo svjedocima ne kraja povijesti kako tvrdi Fukuyama već kraja znatiželje… I kao da živimo u potpunosti Baudelairovski ideal - Le voyage autour de ma chambre… s time da je on mislio pod tim nešto sasvim drugo…

7.11.2009. Zagreb, tek prošla ponoć…

Nisam ni slutio kako će to brzo proći. Tih četrdeset i osam godina.

Čekao sam u redu na ulazu u kino „Sloboda“ i kupovao karte za film kojemu sam zaboravio ime još prije no što je počeo. Film nije bio važan. Ni fabula, ni kamera , ni glavna glumica nisu te večeri bile važne. Svjesno gubeći vrijeme htio sam ući  u mračnu komoru očekujući bilo kakvu laž, bilo što , bilo o čemu.

Ubrzo slike su krenule svojom uvijek istom brzinom varajući tromost oka  , u svakih 24 slike, koliko ih je potrebno proteći u jednoj sekundi da bi ono oko prepoznalo prirodan pokret,  skrila bi se po jedna  sličica koja nije naizgled tamo pripadala ali je pripadala nečem sasvim drugom. To nešto bilo je negdje drugdje i izazivalo je žeđ ili glad.  Ta jedna sličica grebala bi po vratima svijesti  sve dok mi ne bi ubacili drugu i u to je prošao  taj fim. 

Mijenjale su se zamke jedna za drugom. Oštrile su se misli i razum je zavladao.  Znanje je preraslo ogradu dječijeg krveta i tresnulo o pod nosom. Razum mi je pomogao da se pridignem, dovučem tjelo do ruba sebe samog , vidio sam ju kako  lagano hoda u proljetnoj haljini mojom starom ulicom, ulicom moga sjećanja, onom sigurnom ulicom u kojoj sam i bez da vidim, znao gdje sve počinje i gdje sve završava.

Potpuno nijem, bez glasa u tom mraku znadoh da postoji razlog , da taj razlog može biti manji od makova  zrna ali da i takav malen mora biti tu da bi sve to imalo smisla.

Imalo je smisla stati tu gdje sam stao i zuriti u orkestar koji svira. Osjetih da je orkestar skladan. Krenuli su iz A dura , najprije klavir , savršeno naštiman . U istom onom štimu koji je potreban da se stvori život i da se umre. U istom tom tonu i  istoj rezonanciji stvara se život ,  probija se do jajašca u frekvenciji klavirskog štima, pleše u A duru. Isti taj titraj zatitra  srcem kada odlazimo , kada napuštamo život koji poznajemo. Srce kuca u A duru … Isti ton potreban je da se uigra orkestar. U istoj frekvenciji  u tih sedam oktava . U istih tih uprosječenih sedamdeset godina trajemo trpamo sve i svašta. Sve što poznajemo pripada oktavnom sustavu i krugu bez kraja i konca. Čitav život je veliki koncert mahom raštimanog orkestra. 

Tih dana u kinu „Sloboda“ kupovao sam karte za film kojemu nisam niti imena znao.  U foajeu svirala je neka mirna glazba, sjećam se, bio sam potpuno sam …

Kad se okreneš nitko. Prošla je ponoć, javio mi se jedino konobar i čestitao rođendan. 

O kako  se samo znala smijati ! Koliko lica promijeniti u istu noć a dok bi trajao film ona bi bila sve. I ovo i ono i tamo i vamo, ona je bila naprosto svugdje tih godina. Ona je bila sve. Mijenjala je lica, gradove i aleje, mirisala je na kestenje, lavandu i mirtu. Pa Bože, koliko noći nisam spavao snujući o njoj, moleći ju da me čuje , koliko sam jezika promijenio i snova prekinuo znojan i prepadnut! Zbog nje.

Ona je razlog mene samog i sam sam njen plod. Uokviren u oktavnu rimu, nastavljam u A duru nadajući se …