Mili Theo,
oprosti. Nema više nikoga ko bi mi želio pozirati. Ne postoji osoba spremna da za mene bude nepomična nekoliko sati. Nijedan prijatelj iz gostionice (strahovito sam im dosadio, podsmijevaju mi se već, osjetim), nijedna žena koja me voli toliko da bi pristala na ovjekovječivanje. Samo vreli, kričavi krajolik, bolno rumeni cvjetovi i nešto jadnog namještaja koji si mi kupio u selu. Znam da ćeš i ovaj put biti razočaran i zabrinut zbog mazarija koje niko ne želi kupiti. Oprosti. Kada bih barem naslikao rumeno i oblo tijelo neke seljančice i po narudžbi onda dodao krila.
Rumeno i oblo tijelo neke seljančice ušlo je u moju sobu. Prijatno iznenađenje, svakakako. U prostor usmrđen bojama i terpentinom, miris otežalog polena unijela je mesareva kći, koju otac šalje po narudžbu. Rekao sam da sjedne.
Sjela je na stolicu koju sam upravo slikao. Nisam imao snage da joj zamjerim. Golemi bokovi su se prelijevali preko rubova stolice, širokim leđima potpuno je zaklonila naslon. Njena kosa, ugrijana podnevnom jarom, unijela je u sobu boju suncokreta. Te oči htio sam naslikati zelenosivom bojom mlade masline.
Usne su joj bile kao dvije kriške sočne narandže, a jezik se pomaljao lijeno i vlažio ih dugo i polako. Pitao sam se šta bi rekla kada bih umrljanim prstima prepriječio cukre slankastog znoja koji su nestajali među njenim toplim dojkama. Ili kada bih u vrelu školjku svojih usta usisao njenu prkosno napućenu donju usnu. Htio sam oskrnaviti njenu jedrinu, zasjeći, zagristi u to meso, liznuti njenu zdravu, gustu krv. Ali, nisam je smio uplašiti. Stišavao sam plimu koja me je iznutra razbijala.
Upijao sam njene boje, nepomičan, pamtio taj sklad. Po prvi put htio sam naslikati savršeni red.
Razodijevao sam je, nepomičan, dešifrovao punoću njenih udova skrivenih čistim i grubim platnom.
Dosađivala se. Htjela je poći i nisam je smio zaustavljati.
Pratio sam je pogledom dok se udaljavala. Da sam samo smio da se pokrenem, stigao bih je, čini se, jednim skokom, oborio lukavstvom, iako se činila krupnijom i jačom od mene, kao bog iz savane bih nam stvarao svijet, a onda bismo tisuću i prvog dana ležeći u izgaženoj, prezreloj travi, počinuli.
Vratio sam se svojoj slici. Djevojčino odsustvo na njoj bilo je nepodnošljivo. Sve je valjalo raditi nanovo.
Stolica je u stotinama žutih tonova morala sačuvati svaki njen pramen. Plavi rub oko stolice- neka je od mogućih nijansi njenog dječijeg pogleda. Zemljani pod- boje su debelih obraza preplanulih od rada u polju. Tanke vlati duhana zamotane u ćist papir tačno su na mjestu na kojem su se do prije koji tren spajala njena vlažna bedra. A pored njih, tamna i bliska, uvijena za prijatan susret sa dlanom i usnama-lula za kojom, umoran, žudim. Moja svijest se muti, a slika izranja kako kakav san. Naslikao sam mesarevu kćer.
Posrećilo mi se, ipak, Theo. Šaljem ti ovaj akt, iako sumnjam da ćeš razumjeti. Ispričaću ti nekad čaroliju njegovog nastanka. Već slutim da si razočaran i zbunjen. Pitaš se šta ja, zaboga, mislim… Zar bi to iko želio kupiti? Jalovu sliku, na kojoj nema ništa drugo do žuta, neugledna stolica, starinska lula i suvišan i neuvjerljiv, bijeli smotak duhana. Oprosti mi, Theo, grješnome. Jednom ću, valjda, imati snage da ti objasnim. Do skorog viđenja, 
Tvoj umorni brat Vincent

                    (Pismo iz Arlesa)

Negdje na pola puta pomislio sam na sav besmisao koji je stajao predamnom. Zapitao sam se o razlozima koji su me do te točke i u sred ničega, doveli. Tu ,  na toj litici nad morem, promatrao sam beskrajnu pučinu koja se žarila dolje ispod mene. Vrtjelo mi se u glavi pri samom pogledu. Negdje na horizontu zalazilo je sunce i u jednom trenu mi se učinilo da mi želi nešto reći , da pokušava, ali ne uspjeva , da bespomoćno tone i zauvjek nestaje . Pokušavao sam uhvatiti bilo kakvu poruku, ali ništa. Sunce je zašlo i pala je noć. Izašao je mjesec, plavičast i hladan, oko njega zvijezde , jedna po jedna,  po sjaju odabrane.

Držao sam ju za ruku i govorio joj nešto smješno dok smo ustajali sa kamenog zida uz svjetionik Struga na  zelenom otoku, u sred Jadranskog mora, Lastovu, te se krenuli spuštati niz liticu, mjesecom obasjanom stazom. Smijala se i ljubila me. Tu noć padali su meteori. Jedna zvjezda za drugom… Imao sam tih dana 47 godina a ona 26. Preračunavao sam ih i kombinirao , preslagivao kao Rubikovu kocku, razmještao sve mogućnosti , bojao sam se da je priča preduga i da za nju neću imati vremena, da neću stići do kraja . Prestrma je bila staza mog života i nisam se na toj nizbrdici snalazio najbolje. 

Ona mi je govorila da ne brinem.

Sad sam u mansardi nad morem, pišem ovu priču , prolazi  vrijeme, ljetu je kraj, zima je na vratima tu pred mojom kućom.

Čekam ju ove noći, punu doživljaja,  nasmijanu, da skoči u moje ruke. Tako mi ona dolazi svaku noć a odlazi s jutrom dati ovom svijetu ono što nije zavrijedio . Ona svaki dan radi. Ja naravno u radu više ne vidim smisla, ali ne protivim se. Šutim i sretan sam.

Kakve veze ima to što prolazi vrijeme, pomirio sam se s tim. Dolje duboko ispod mene, na moru mjesečev trag. Na nebu zvijezde pokazuju mi put…

Pitanje je u razumjevanju.

Kao neka utrka pred kraj ljeta. Tako je nekako prošlo nekoliko posljednjih dana ljeta 2009. Jos jedan prelet pred korčulanskom rivom i  gotovo. Pali motor i grabi prema zimi, tamo gdje sunce zalazi. Krivim ali jediniom mogućim smjerom. Karla je lijep brod , 55 stopa duga moderna jedrilica, zanosnih bokova i opake prove. Vrtili smo se u posljepodnevnom valceru na sred mora , tamo pred svjetionikom Struga ispred Lastova i čekali rijetke izazivače za kratke regate.

Sunce se tih dana nije dalo a mi se nismo predavali. Smjenjivali su se Maestral i Levanat i činili nas sretnim. ” Vi niste ni svjesni koliko vam je lijepo !” reče netki glas kroz mobitel . Prasnuli smo od smjeha i preletili pred grebenima Lastova.

U salonu, moj brat je tanko secirao palamidu pridržavajući se jednom nogom za stol. Brodili smo na lijevoj uzdi , brzo i tiho. Malo lastovskih limuna i nešto Stankovih debelih kapara iz Komiže.

Noći su bile tihe , sunce je zalazilo u topli jastuk purpura a zore su bile meke i vlažne,  zrak je stao na tren a more se zateglo u jesenju bonacu svakog jutra tih nekoliko dana.

U tim trenucima mira i spokoja , osjetio sam svu misteriju vremena i prostora. Pronađoh se  skladan sa svojim željama i s onim suncem koje poznajem i volim. Miris udaljenih pučinskih otoka vrati mi  smisao  i suštinu , nije mi više ništa bilo smiješno, već naprotiv , ozbiljna lica ispratio sam svaki zalaz sunca kao da je posljednji.

Koliko ću još puta imati priliku za takvo što ? Koliko će mi se puteva ukrstiti i pokušati ukrasti već ostvarenu i neponovljivu želju ? Kretat ću se prema njoj a put će me voditi sve dalje. Znam. Kao i uvijek do sad.

 Ovaj prelet pred korculanskom rivom bijaše triumf  moga  života. Osjetih svu ljepotu tog trenutka i znah da je jedini i neponovljiv. U njemu bila su utkana sva moja iskustva i sva moja znanja. Sve knjige koje pročitah slile su se u taj tren. Trajao je tri sekunde. Tri sekunde koje su  neizvedive bez 47 godina priprema.

Deset tona i četrnaest metara broda, odjednom je iz jednog smjera kretanja krenulo suprotnim i to nečujno i bez većih napora, a gonjeno istim vjetrom,  kao da nam želi reći da je to moguće. Čulo se samo: “Wau! ” - sa rive . Neki ljudi su povadili fotoaparate ali već je bilo kasno.

“Karla” je spuštala jedra i gubila se u sutonu .