Još samo nekoliko dana je ostalo za pripreme . Obečao sam joj da ću ući u druge ruke i da ću ju njima milovati po obrazima. Nekako je tih dana bilo ponuđeno mnogo različitih mogućnosti. Ja sam upisao da želim druge ruke i metalno srce. Srce su mi poslali poštom a ruke sam morao čekati sedam mjeseci.  Eto, danas je taj dan svanuo i bjeli kombi sa rukama došao je do mojih vrata. Trubnuli su veselo  neka dva momčića ne starija od dvadeset, jedan bucamast, te doskakutali do moga praga. Za tren su mi prišarafili druge ruke i pričekali malo da ih probam. Otišao sam u toalet i probao se popišati koncentrirano i u školjku, za čudo sve je bilo ok. Nisu se tresle i pišao sam odlično, pridržan novom rukom. Kako došli tako otišli a ja ostadoh gledajući u dlanove na kojima više nije bilo moje sudbine.

Nije bilo tragova moje prošlosti i nitko nije mogao čitati moje sutra iz mojih ruku. Pitao sam se kakav li voda ima okus iz tih ruku? Mogao sam naravno ostaviti one stare , sačuvati ih, ali ne, ja sam ih zamjenio i njih su odnijeli prišarafiti nekom drugom tipu. Tim starim rukama sam pretjerao u angažiranosti i samim tim zamakao u zonu slučajnosti. Tamo gdje je sve slučajno nije potrebno ništa znati jer se i tako sve dešava samo od sebe, pa tako i djela za koje su potrebne utrenirane ruke nisu nikome potrebna.

Moje su stare ruke zapinjale o svilene čarape s početkom osamdesetih i nisu se dale oprati sve do kraja devedesetih. Ove nove ruke i osmjeh koji sam dobio od nekog frenda, jer njemu više nije trebao, sad su u kompletu sa metalnim srcem odlične za darivanje svega i svačega.  Njima je i tako svejedno i ne tresu se iz čista mira kao one stare. Nekad sam morao popiti po tri rakije da se prestanu tresti (one stare). Sad ništa. Ruke ko ruke, jedino što mi je problem , pišu na švedskom. Ja recimo, pomislim na hrvatskom a one pišu na švedskom. Sad dok traju pripreme pokušavam nekako to uskladiti jer nije mi lako. Naime kako volim pisati nalazim se u čudu jer ne razumijem što pišem. Pokušao sam pomilovati kuju ali pobjegla je taj tren. Ko da mi te ruke smrde na naftu.

Ok, nema veze , naučit ću ja švedski i kuja će se priviknuti, ali što ću s njom? Hoće li njoj te nove ruke odgovarati, hoću li ju moći njima liječiti kad zaspe pored mene?  Hoće li moja duša kroz njih moći milovati  njene usne? Hoće li me prepoznati u olujnoj noći?

Ja ne marim za riječi. Ja ih ni ne poznajem dovoljno, ali stalo mi je do njih srijedom i petkom, kada imamo sastanke u podrumu.  Zasvira neka uzbuna i mi svi u podrum na razgovor. Tamo nam nisu trebale ruke ni srca a ni oči , pa ih nismo niti nosili .

Jednom mi je neki tip na filozofskom fakultetu u nekom gradu uz more na srednjem Mediteranu rekao da nisam ja jedini koji ne razumije riječi i komu je suđeno učiti švedski po stare dane. Još onda sam se branio šutnjom. A bio sam najstariji u učioni. Pokraj mene sjedila je neka mala žgoljava Irena. Kasnije je umrla od gladi.

Ne ostaje mi drugo no da vježbam i boga molim da uspije ovo sa novim srcem i rukama. Tko zna…

Što ako joj se smile te nove ruke a ja ne uspijem naučiti švedski?

Još samo poneki nemir pred jugo , kostobolje ili stare rane ,  još malo skretanja pogleda u obrađena polja, maslinike , makove prosute livadama i eto razloga više. Eto još jednog razloga da živim. Još poneko proljeće usnulo u meni , malo zelenog na obroncima vidika, u kutu prozora dere se ptica, ja gledam u noć a dolje daleko, svjetlucaju otoci , pomislim  da sam sretan i da je to to što sam htio. Upravo tim putem sam krenuo i evo tu sam , nemiran i tih, bolan i željan ali svjestan da sam to ja i nitko drugi. Što si htio to si dobio, netko davno reče i u taj usklik sakri nešto nevolje. Ja zapravo nikada nikud nisam niti krenuo. Još onda , prije četrdeset godina, uz obalu mora , slutio sam mirise predgrađa velegrada ali u isto vrijeme sanjao sam i tebe , kako skromno kročiš nepoznatom rivom u bijelom haljetku dok se iza tvoje siluete pale  svjetla po kućama i ulicama udaljenih otoka srednje Dalmacije.

Usuđujem se posaditi njivu. Preorao je jesam i sada je vrijeme da se u zemlju usadi sjeme. Ostat ću i ovdje i tamo. Vani miris juga, svjetlucaju lanterne udaljenih otoka, čuk na krovu …