Šetnja po sred grada
ponedjeljak, siječanj 26th, 2009Šetao sam gradom kad mi se zavrtilo u glavi. Odjednom stara boljka , neki neugodan osječaj prožme tjelo i kao da se zemlja zavrti. Hladan strah uvuče se u kosti i tad pogledom pokušam pronači što je više moguće možebitnih izlaza, za zlu ne trebalo. Jeza nesigurnosti i gadljivost prema ljudima. Jedino bistra voda mi tada može pomoći ali u takvim situacijama do vode je teško doći.
Još odavno znam zašto živim u malom selu Bogu iza leđa u nekom dijelu svijeta koji je tek nekim čudom postao poznat . Nikada nije bilo utočište, već uvijek točka nesporazuma ili naprosto dio puta kojim se nekuda putuje . Znam i to da živim u tišini i da mi buka smeta. Jednom davno šetao sam Amsterdamom i shvatio da sam u pola sata pozdravio tri čovjeka u raznim djelovima grada a ja sam iz Banja Luke. Jednom sam u sred Glasgowa na nekom finom ručku okružen vrlo važnim ljudima škotskog BBC-a bio počašćen nacionalnim jelom koje se zove Hegis. Odmah sam prepoznao Bumbar. Bumbar je delikatno bosansko jelo. Janjeće iznutice dinstane u biberu na tavi, pa zamotane u janjeću maramicu, pa pečene u rerni sat i po. To se onda nareže i jede i pije se pivo.
U Glasgovu se pije nekim čudom Cabernet Savignon a imaju piva . Vidio sam ljude koji slobodno naručuju i piju pivo. Nisam vidio vinograde. Tad sam sve shvatio , upitao ju hoće li se udati za mene a već sam bio oženjen drugom , pa da idemo, a ona je rekla da ne voli sunce i da neće nikud. Gledao sam ju neko vrijeme i ponovio još jednom u sebi to kako reče da ne voli sunce.
Pod prozorom kuće na broju 64 u ulici White street, padao je snijeg i zatrubio taxi.
Na aerodromu sam se okrenuo i u toj gužvi izgubio ju u masi ljudi. Sjeo sam u avion i poletio nekud. Potpuno svejedno gdje, jer kuće ni zemlje nisam imao nigdje sve dok mi majka nije kupila po stare dane na dar ruševinu s lijepim pogledom, da mi odvrati pažnju od budalaština i da mi na neki način pomogne kako bi ljudi mogli i meni pisati razglednice. Sjedoh na kamen pred kuću s kojom se nisam poznavao i pokucah na vrata . Nitko se ne javi. U novčaniku sam imao jedan jedini ključ. S njim sam otključao svoje sutra i jučer i danas . Tad još nisam znao da ta kuća ima moć utočišta.
Pronašao sam knjigu , neki stari atlas, na nekom zapustenom marketu u srcu Škotske. Nađoh tamo i Banja Luku. Opisali su ju kao lijep gradić sa puno minareta i crkvi , šarolika izgleda i lijepih žena. Ni riječi o belaju, sukobima ili mržnji , ne daj bože. Atlas bijaše iz 1876.
Sad sam na miru i gledam preko prozora more dolje podamnom, kako se pruža daleko, dalje i od same misli o tome kud sam krenuo ono jutro s glasgowskog aerodroma. A i prije njega. Kud sam krenuo inače. U Bosni su se pozdravljali ljudi po ulici pozdravom: „ Inače“?
Sad sam sretan što ne volim ljude i što ne volim jesti u društvu . Raduje me sama pomisao da mogu gledati televizor i da ima struje. Nitko sretniji od mene kad dođem kod „Peveca“ i vidim izobilje koje se pruža u expres restoranu gotovih jela. Ima i pohane piletine srijedom i dvije vrste juha , razne salate, kruha i kolača i nije skupo. To je najbolji restoran u mom kraju. Jeftin a ima nekoliko vrsta jela. Sva topla.
Poslje ručka dođem kući . legnem na kauč pa gledam televizor. Tamo ima svega , nema što nema i jeftino je.
Sad , zadnjih mjeseci imam i curu koja svrati , dođe do mene, pa gledamo televiziju zajedno i jedemo čokoladu. U kuću se uselila i kuja Una , pa ju čuva ko svoju. Kupim joj pokoju konzervu kod Peveca kad se vraćam kući s ručka jer i tako moram proći putem gdje se kupuje, pa zapnem za pseći odjel. Metar dalje kupila i majka kuću pa i ona dođe iz grada često i gleda svoju televiziju . Lijepo se svi slažemo i volimo. Nema vani ništa često pomislim, ali opet ponekad odem do grada , do Karlovca ili Siska ili do Našica , dođem i do Zagreba vikendom kad se ne plaća parking, jednom u godini, pa mi se zavrti u glavi kako je sve skupo i kako se teško progurati u gužvi. Nemaš kud pobjeći , ne daj bože.
Imam prijatelja, on se vratio majci pa mu ona peče pite. Ne radi pa im nije lako . On je isto iz Banja Luke a majka mu iz Mostara , bila ljepotica i kažu da je znala dići čitav Mostar na noge kad zapjeva. Pa sad žive u Zagrebu gdje mu je otac došao još davno trbuhom za kruhom , ko kažu.Odavno je i rahmetli. Zovne me kad ima neka predstava u kazalištu pa odemo pogledati. Bude ponekad dobrih predstava ali večinom izađemo na pola. Uhvati nas neka neugoda , ko da ništa ne razumijemo.
Hodamo tako ko dve budale po zimi ( on je isto zimogrozan) pa odemo svak kod svoje majke. Moja ima kuću i u Zagrebu pa kud god krenem imam gdje . Krenem li na ovu i na onu stranu mati uvijek pomogne . Pomogao bih i ja da imam kome ali evo ispade da sam jedva pomogao sebi samom. Kad sam trebao praviti djecu, zaratilo, pa se nije stiglo. Tadašnja mi cura pobjegla na front pa se nije pravo ni vratila. Našla drugog dok sam se ja liječio od straha.
Neki dan na sred špice u sred grada pred Buldogom ( čudno ime , baš ko ona kafanica u Amsterdamu gdje smo igrali briškule), zavrti mi se u glavi ko nekad. Gledam sve cure u nekim bundama i lijepo odjevene, momci ko da znaju što hoće i kud su krenuli, konobar zbunjen , mlad, zaboravlja. Jedna do mene puši one tanke cigarete i na njima zlatni Dupon. Ne bi joj dugo trajao u pravom Buldogu, pomislim i promjenim krčmicu. Nađoh u blizini nekli tih i miran kutić a imaju vidjeh i čaj od koprive. Kad može pita može i čaj , pomislih i sjedoh kad baš onaj moj prijatelj što se vratio mami prolazi sa sinom višim od njega . Rekoh : „Ajde na čaj!“ odgovorio mi je da idu u neku knjižnicu razgledati knjige, nema para, znam jer je jučer imao dvadeset kuna koje mi je doturio da potpomogne kupnju dvaju ulaznica za kazalište Exit.
Nekako mi je bilo odmah lakše kad sam ga vidio. Ko neki izlaz. Računam , prijatelj mi je pa ako se srušim pomoći će . Zna da ne mogu u gužvi. Ostao neki strah još iz rata.
Ubrzo su se i ljudi razišli pa sam ja polako s nekim smješkom krenuo do majke na ručak. Pomislio sam kako me u mom selu čekaju moja cura i kujica Una. A i nisam nikom ništa dužan.
