Pokušavam već nekoliko noći dobro razmisliti pred san i ne uspijeva mi . Naprosto me san prevari i ništa od onog što mi se pojavilo kao mudra stečevina nekog opuštenog razmišljanja mi ne ostane u pamčenju. San se potrudi da izbriše i brige ali bogme i pametne dosjetke. Mislim, razmišljam ja ali ne pamtim. Danas mi je pala na pamet jedna stvar, nije li prosto moguće da se radi o vrlo jednostavnoj pojavi. Recimo da se čovjek dosjeti nečeg što ne razumije te se san potrudi da to i ubrzo zaboravi.

Šetnja je trajala dugo , več je i sunce odavno zašlo dok su se njih dvoje vraćali nasmijani niz Jurjevsku, dolje prema trgu. On je bio mladić koji je netom zaradio nešto novca a ona mu je bila baka. Velika mu je želja bila baku odvesti na ručak u otmjen restoran.Jela koja su jeli počinjala su sa francuski “chateaubriand”. Sve je bilo otmjeno. Baka mu je tada isprićala priču o toj ulici i kako je nekada netko od njene obitelji tu i živio. To sve ne bi imalo puno veze da baka nije imala šestoro djece i da nije došla u Zagreb u posjet kćeri i da joj muž nije penzionirani strojovođa na parnoj lokomotivi. Dakle baki nije bilo strano to sto joj je mladac silno želio pokazati. Znala je ona o čem se tu radi. Bila je silno počašćena i sretna ( nekako je to ostala njihova tajna) To bješe stvarno lijep i veseo dan za njih dvoje. Slijedeći dan baka je otputovala kući u Bosnu.U Banja Luku. Nekoliko godina kasnije Bosne više nije bilo a ni bake u njoj. Vratila se u Zagreb i u njemu umrla.Onaj isti momčić sad malo stasao i zašao u trideset i neku sjedio je pokraj nje i prišivao joj gumb na haljinu da ju ne sahrane bez gumba. Pokraj je ležao djed i spavao. Momak mu reče da je baka umrla, a on mu odgovori da zna. Gledao ga je dok je ležao okrenute glave prema zidu na kontra stranu od mrtve bake i mislio o njegovoj patnji. Šesdeset i pet godina su proveli zajedno i rodili šestoro djece. I sad jedno leži mrtvo a drugo gleda u zid. U neki nepoznat zid. Daleko od svoje kuće.

Što sam htio reći prisječajući se šetnje s bakom? Ta me je šetnja, toga dana, učinila drugim tipom. Mogao sam si kupiti bicikl, a nisam.

Još pamtim miris i okus đema od šljiva što bi moja baka skuhala, u sred moje Bosne, u mojoj dragoj Banja Luci. Elem , kako nam je lijepo bilo , pa još kad djed natoči po šljivku svima, a onda se zapjeva poneka naša. Najdraža nam je bila ona o Kostajnici. To su kćeri voljele pjevati jer se mogla glasno cičati. Na zidu je visila slika rodne kuće moga djeda u Selištu. Na svu muku i nju su zapalili u posljednjem ratu. Nema više ni Bosne, a ni rodne kuće moga djeda. Nema više ni njega ni bake . Momak je sad zabradio i imat će blizu pedeset, leži na nekom brodu koji ode nekud. Gleda u strop male brodske kabine i misli svoje. Za njim ravna brazda ukopana u ocean želja.

Prođe sigurno još jedna subota al¨ najavljuju nove ratove . Sad za vodu i struju i uplatnice, tko zna za što sve ne. Kažu ako poživimo još kojih petnaestak.

Bit će dobro.

Pomislim pred san želeći bar u njemu nešto sačuvati, ali sve se izgubi i ode.  Izgleda da ni san neće ono što čovjeku pomaže da živi i razumije. Ne razumjeti a misliti to bi bilo u redu kad bi se moglo  do u beskraj. No kad tad shvatiš onda si ga najebo. I ti i onaj koga se tiče.  

Dani koji su slijedili bili su sumorni i teški.
Priča je započela još davnog ljeta 1976 godine kad je bar na izgled sve štimalo. Malo se znalo o “svemu”, a više o važnim obiteljskim detaljima. Sjedili smo na zadnjem sjedalu Ivinog novog Golfa disela i vraćali se iz Borovika. Bijaše to disco club u mjestu Drveniku. Vlasnik je bio neki Mišo za kog sam čuo da je kasnije umro od srca. Ivo je bio dio mog života, njegova i moja obitelj bile su usko povezane. Oduvjek prijatelji. Otac mu je bio narodni heroj, majka glumica Banjalučkog teatra. Vozio je odlično i pijan i trijezan. Kad bi bio pijan, znao bi ugasiti svjetla na autu i tako nekog prepasti kad mu se približi velikom brzinom i upali duga svjetla ili je iz čista mira ponekad vozio jako brzo unatrag i tako. Tu noć na stražnjem sjedalu, sjedila je Elba Zvizdić -Oloman iz Sarajeva. Za nju se govorilo da je bila jako lijepa i bila je. S radija se čula pjesma “You my everything ” . Drzao sam ju za ruku i vjerovao da je to zauvjek. To sam joj i rekao . “Zauvijek”.
Nešto kasnije Ena ,tada moja djevojka, znala bi spomenuti Elbu i reći da je na nju jako ljubomorna i da ne zna zašto baš na nju.
Jednu Novu godinu 1979 . moj brat, ja i neki njegovi frendovi veselili smo se u Bristu , našem i Ivinom selu preko puta Trpnja koje me mami sve do danas. Ena se naljutila što smo joj pojeli pomfri i plakala je. Ivo, Ena i Ja bili smo dobra ekipa. Za njega je uvijek imala dobru rijeć.
Odem u Brist posljednjih godina ljeti. Sjednem u istu konobu, naručim nešto i gledam praznu bovu za koju je nekad bio vezan Ivin brodić. Prazno je i mjesto gdje je parkirao  žutog Golfa. Škure na prozorima su se raspale i sve je jadno. Birc u podrumu zvan Školjka ,ne radi več četvrt stoljeća. Ivo je izgorio u garaži dok je nešto pretakao i pušio, a nije smio. Nitko ne zna zašto je Ivo izgorio u Banja Luci, prije nekoliko godina. Ostala je Nerma. Otac i majka su mu umrli još ranije.
Elbu sam posljednji put vidio, kad su ju odvozili nekim autobusom sa dvije male kćeri, u nepoznato, iz Sarajeva. Nisam joj mogao pomoći jer sam bio u Amsterdamu a i bjesnio je rat, a i zbog tog što je taj prilog tajao kratko na vijestima BBC-a. Prošao je kao san, neuhvatljiv. Dugo sam kasnije umišljao svašta pa i to da sam to sanjao.Tražio sam ju ali bilo je teško, preteško za mene samog,a i  nije bilo interneta pa nije bilo lako čovjeka pronači izgubljenog u svijetu. Crveni križ nisam mogao ponaći, nisam stigao. Kasnije preko interneta sam čuo da je umrla u Pragu.. Izmislili su ga prekasno taman toliko da ju ne pronađem , kao neki zakašnjeli lijek.
Ena je poginula glupo, u prometnoj. Ispala je sa zadnjeg sjedala Jeepa koji je zatim pao na nju jureći bez vozača unatrag uskom otočkom kalom.. Tadašnji njen muž, kasnije poznat po Vlatki Pokos, je izašao iz auta nešto objasniti svome sinu, koji je isto izašao iz auta nešto objasniti svome ocu i tako su srali dok se automobil lagano udaljavao u za nju predubok ambis. Jedan od njih dva trebao je voziti taj auto no eto nije. Ona je sjedila sa djevočicom i majkom na zadnjem sjedalu, bespomoćno vrišteći. Nisu ju čuli.
Davor koji je pio rakiju i gledao nas godinama sa svoje terase i ćirio na jedno oko dok smo veslali od Trpnja preko Pelješkog zaliva, doma u Brist, umro je u Sarajevu.  Rekao mi je da postoji svašta: “Postoji more , sunčane plaže , ribe i rakovi.. meni se jedan škamp skrio ovdje i ne da se van”  Nije više mogao. Ostale su Vedrana i Đina.
Srebrenko Despot taman se vratio iz Zaostroga i odigrao posljednju utakmicu za Cibonu. Stradao je na raskršću zagrebačkih ulica, ostala je Darija. Udario ga je tramvaj broj trinaest proletjevši na crveno svetlo ravno u glavu, punom brzinom.
Milan Jelovac je obolio i umro nepokretan u krevetu, dvadesetak godina nakon sto je izvadio diktafon na stol u mojoj tadašnjoj birtiji zvanoj čudno, “Europski Dom”, sa intervjuom Slobodana Miloševića. Curu je zvao Pero. Moj kum Zvonko ga je odalamio stolicom po glavi kada je došao iz Beograda i rekao da to nije njegov rat.
Sad mu ode na grob, pa mi se javi, da je kod prijatelja, porukicom..
Ja sada gledam Lionski zaljev, vani dere jak vjetar oko 8 bofora, pjeni se more, kuham grah u kuhinji i plovim prema negdje. Vedro je, sunce je, južna Francuska je lijepa u ovo doba godine.. Bili smo uvjereni da ćemo duže trajati. Svi mi. A kud će brod ? Nije li to čudno pitanje, a i ovaj vjetar, što hoće ?s darko free download

Tek nekoliko dana prošlo je od kad se probudio iz dugog sna. Još gleda naokolo , kao da traga za nečim, ko da mu se stvari koje vidi ne sviđaju , kao da ovo sto je pred njim nije njegov izabrani svijet.

Još od vremena kad su svi bili pozvani na miran san nije se usudio nikome reći što ga je sve vrijeme u snu grizlo. Borio se u snu sa stvarnošću. Nije znao dal to sanja ili  to sto mu se pričinja da sanja ipak nije san.

                                                                  “““““““ download hitcher ii i ve been waiting the online

Sječam se , sjedili smo na terasi žute ville u rue de Paris, u zapadnom dijelu  Monte Carla , gore na brdu kad  me upitala  koliko znam o istini. Kako bih ju najjasnije mogao objasniti. Sto je istina, pitala je s toliko znatiželje to proljetno  poslijepodne, da me skoro uhvatila vrtoglavica od zamora.

(Nisam krio iznenađenje pred tobom moja draga…)

„Istina je tek trak plavetnila koje zovemo more . Obuhvatiti more pogledom to je isto kao zagrabiti u pregršt beskraja. Dok promatramo more ono se mijenja iz trena u tren na njemu se ocrtavaju drugi oblici i kakve li sve  slike! Istina je već prošla i dolazi nova onoga trena kad ju počinjemo razumjevati. Istina je neuhvatljiva i nema baš puno veze sa logikom ili još gore s matematikom, ona je podložna promjenama i nepredvidivim ponašanjima sve do onih najgorih . Istina je sestra logici a nije s njom  podijelila haljinu za matursku večer jer se  večer zbila u isti tren. Otud vječne prepirke među sestrama. Jedna je večer i jedna je haljina a dvije su sestre i obje imaju istu želju  da plešu samo tu noć. „

Tko odlučuje što ćemo promatrati i na koji način? Utemeljena teorija ili želja ?

Tvrditi da nešto ili nekoga doista svjesno promatramo  podrazumjeva  golemo poznavanje prirodnih zakona.

Odjenula je prigodnu plavu haljinu sa dubokim dekolteom te pustila  kosu da ju raznosi proljetni vjetar  koji je netom preletio svjez, tek zaliven, ružičnjak.Smješila se i sklanjala pogled kao da se srami sama sebe i dana u kojemu se našla svojom voljom i ničijom. U salonu pijanistica je prebirala klavirski koncert u  D duru Petra Ilića Čajkovskog,  latice mirisnog cvijeća letjele su zrakom nošene proljetnim vjetrom. Držao sam u ruci komadić crne čokolade i mamio ju da mi se približi.

„Kako si samo uspio toliko zadržati taj svoj mir,“ upitala me sa neskrivenim  sjajem u očima. Bilo je tu svega, zavisti, ljutnje, rekao bih i čak nekog prezira.

„Nije bilo lako“, odgovorio sam i spustio se nekoliko stepenica niže prema vrtu,  tu sam zastao , okrenuo se prema njoj i rekao joj da sam umoran od svega i da bih volio da me ostavi samog, na što se ona okrenula i otišla bez pozdrava.

Sjeo sam , sječam se to proljetno poslijepodne, u naslonjač i zadrijemao sve dok me prohladna večer nije podsjetila da je vrijeme za večeru. Naložio sam da mi serviraju večeru uz bazen te nazvao Loredanu, bila mi je model  nekoliko dana ranije dok sam istraživao svoje talente .

„Doći ču za sat vremena po tebe , rekoh  i uputih se u gardarobu preodjenuti se za vecerašnju premjeru u Operi.

Pogledao sam dolje , u luku, nekoliko jahti čekalo je na vez. Počinje gužva kao i svaki  maj. Osmjehnuo sam se , volim kad Monte Carlo oživi  u proljeće, svi se vraćaju sa Cariba ili sa planina.

„Tako je bilo jednostavno,  samo da nam je još malo , premalo je vremena ostalo“, rekoh sebi u bradu, da  me Jan Ive ne čuje . Mogli bi mu izgoriti kolači koje mi priprema za moje kasnonoćne  izlete u salon po hladno piće i nešto  slatko sa ulaštenog stola od crne ebanovine koji sam prošlu zimu donio sa putovanja u Somaliju, oh da,  kad smo se igrali sa djecom djeleći im cigarete , malo trave i puške da se brane od neke druge djece iz Liberije.  Sječam se neki Taylor je bio predsjednik,  da da, a bio je i neki momak Adams i snimao je neki film. Sjećam se , zvao se „Zemlja opasnih namjera“, da da. Nisam vidio film. Dobar momak , izgubio se negdje tih dana .

Vidim, dobro ti dođe “prelazak preko velike vode” kako bi to rekao I Ching.

Um se umiruje, voda ga hipnotizira i počinje mentalna higijena čišćenja potisnutog ili onog što ne vidimo, a trebali bi… Davne impresije naviru i to je ok, treba se pozabaviti s njima, pustiti da te promjene i da te čvršće kristaliziraju sa Zemljom.

Istina je da je i tvoja i moja generacija izgubljena u prostoru i vremenu novog površnog doba, prosjeka mase, mediokriteta i potrošačkog krda, a oni koji su preživjeli, teško da se mogu uklopiti u ovaj cirkus što je nastao, ne samo u zemlji već i u svijetu. Nažalost, ostajemo shvaćeni samo od darovitih suvremenika iz tih starih vremena…
Koncept modernog svijeta je jadan i neodrživ i svo stado koje ga podržava, tupo je i plitko, kako u osjećaju tako i u misli… i to je ono što najviše boli, da su rijetki oni s kojima govoriš razumljivim jezikom, bez da izustiš i riječ…
Pozdravi ocean i reci mu da ga sanjam, jer kako bi Baudelaire rekao:

“Slobodaru, ti ćeš uvijek voljeti more, jer more je izvor čovječje nutrine. U vrtlogu voda što ponore skriva, vidiš dušu svoju, bezdan pun gorčine…“

Negdje na sredini, upitam se često jesam li razumio što mi je davni san o letenju znao reći. Nekad je djetinjstvo imalo smisla. Jučer sjedeći na palubi broda, promatrao sam oblake na zapadu i tako uz put sjetih se svoga djetinjstva i maloga sela Brista, gdje sam odrastao. Čudno je to što čovjeka veže za tako neka utočišta. Promatram obalu s mora i pomišljam kako je ipak moje vrijeme bilo drugčije po mnogo čemu. Nije ni čudo što se mi  koji smo imali za što živjeti nismo baš snašli. Plovim ja , i to je istina ali nije ovaj brod makar imao 36 metara i makar bio skup niti sjena drvenom čamcu Drage Mažara iz Banja Luke, koji je po zaslugama kao narodni heroj dobio 50 kvadrata neke terase na kuhinji nekog odmaraslišta , da izgradi etažu i pokrije ju ravnim krovom. Njegov sin Ivo bio je jedan od moja tri najvažnija prijatelja. Izgledao je kao morski pas.Pamtim ga kao snaznog i darovitog momka. Tad je nekako praktično znanje vladalo nad intelektom. Mi smo malo znali o Jamesu Joysu ali smo više znali roniti, kuhat, voziti, ploviti, nadasve svrati bar po jedan instrument i naravno rodili smo se na skijama. Nekako smo svašta znali. Kasnije, kroz život pročitali smo Ulixa i kojekakve dosadne knjižurine samo da bi se redovi odprašili. Bilo je tu i dobrih knjiga . Naučili smo iz njih mnogo i sada s mora promatramo obale. Djeluju prazno ovako u jesen.

Gotovo da sam osjetio miris praznog ljetnog grada. Miris svoje ulice, i lipa pred prozorom. Sjeti se čovjek svačeg a ponajviše sjeti se sebe , kao da se promatra u nekom čudnom zrcalu. Da nije vremena naš život ne bi imao smisla. Kad vrijeme ne bi prolazilo , čega bi se sjećali, što bi nas kroz život vodilo i kako bi se učilo… Sve su to pitanja koji ti ponekad padnu na pamet gledajući obale Korzike u maglovitoj daljini.