Obale i beskraji
četvrtak, listopad 30th, 2008Negdje meni s ljeva je obala Arike. Ovo tu gdje sam , okrenut prema provi a ona gleda prema Atlantiku , zove se La Ciotat . Obala južne Francuske. Spreman sam i čekam . Moje su oči vidjele i do sad, no sve što su vidjele, bilo je manje od ovog mora predamnom. Golemo prostranstvo koje se ljulja, valja, duboko je i modro. Pomišljam na sve trenutke koji su predhodili ovom, pomišljam na djetinjstvo i na brata , na kajić koji smo zauzdali suncobranom.
Spustila se noć nad zapadni Mediteran, zvijezde su se posakrivale i sprema se nebo da pokrene vjetrove koji će neke ponijeti daleko prema cilju a neke potopiti već na samom izlasku iz luke, no o tom ne bih. Ona je ostala na obali i baš noćas sam mislio o njoj. Mislio sam da je nema , bilo bi mi lakše na ovom moru gdje kako god da si obučen , zebe za noge. Postoje neke stvari koje bi u životu trebali naučiti i nema ih puno. Nekoliko važnih stvari, pojava i zaključaka. Ostaje mi dobro razmisliti kojim redom početi nabrajati no svakako na prvo mjesto stavio bih istinu. Istinu kao brojku vodilju, kao zaglavni kamen, istinu kao nuždu i jedinu pravu mjeru te na koncu istinu kao cilj . Ako istina moradne postati sredstvom , tad će to biti vrlo oštro oružje, zato je bolje s njom se suresti spreman na sve. Pa i na spoznaju.
Ona mi ponovi u svojemu pismu danas Borgesovu misao koja kaze: „ Biti ili ne biti s tobom je mjera mojega vremena !“ Malo ju je izmijenila te je rekla: „Biti s tobom je mjera mojega vremena!“ Moram priznati da sam ostao neko vrijeme nad tom ispisanom rečenicom. Ona ima dvadeset i pet a ja blizu pedeset. Bogme več punih četrdeset i sedam , bit će u utorak, a danas je četvrtak. Biti s tobom je mjera mojega vremena . To bi znacilo da su mjere ustanovljene i da nas još čekaju samo ciljevi. Široko je more predamnom i gledam ga u ovoj noći i strah me zime i vjetra i samoće i hoću li to moći, baš tako kako sam naumio ovako sam i izopćen. Kud me to vode te zvijezde u koje se uzdam i koje mi otkrivaju put svojim tajnim kodovima ispisanim na staroaramejskom koji nisam učio a poznajem ga oduvjek.
Ljulja mi se pred očima i muti . Jedno je htjeti a drugo je biti. Jedno je nešto uraditi slučajno i iznebuha, a drugo je htjenje pretvoriti u stvarnost svjesnim promatranjem. Ja koji sam toliko dugo mislio o samom sebi, netremice gledao u daljine i smišljao nove staze, sad ostajem zatečen ovim silnim prostorom gdje se mogućnosti prepliću, i gdje se i same ideje razilaze zbog zakrivljenosti same matice Zemlje te se na koncu ponovo susreću u jednoj prohladnoj luci.
O Bože kolika je ljubav prema moru , ženi, bratu, majci, ocu, psu? Koliko je ljubav pred nama sigurna staza !
Nema baš mnogo za spomenuti do same istine i ljubavi, kao važnih pojava u ljudskom načinu tračenja vremena . Ipak ne mogu a ne izreči tu silnu misao koja se skrila i koja ne bi na vidjelo jel ju je strah, strah me spomenuti sam strah, jer njega pobjediti možda je jedini i pravi smisao, a prije svakog početka mora ga se pobjediti. Ja se ljubavi više ne bojim i po tome znam da sam pobjedio strah od vremena. Ja se mora vise ne boljim i po tome znam da sam jači i od same smrti koja me zaustaviti ne može, jer sam se usudio život preokrenuti iz nakane u stvarnost. Ja stvarno i istinski nad sobom gledam jarbol i golem je i visok je.O njega ču okačiti svoja jedra kad poželim, a spustiti ih kad procjenim da je došlo vrijeme za predah. Zaboga pa o meni se radi….
Meni je treptaj tebe vazniji od sredstva kojim me zavodiš, meni je sretniji način naprosto te prihvatiti kao dio samoga sebe i s tobom nastaviti put. To je ono što ne napuštam, ko što kapetan ne napušta brod koji je krivo vodio. Ali pravi kapetani se poznaju po tom što ne vode brodove u nevrijeme pa makar se sa samoga neba ono stvorilo ! Nema razloga za to.
