Nekoliko godina na zidu u hodniku moje konobe visi slika Salvadora Dallia, a pokraj nje prolaze ljudi ne obračajući na nju pažnju. Naprosto prođu pokraj nje. Velika je to slika. Naslikana je crnim tušem na svili, a na njoj smrt na koju se propinje veliki crni pas.
Una je crna kao ugalj, hrvatski je ovčar i živi uz mene. Posao joj je da čuva kuću i stvari u njoj. Rijetko zalaje, a i to kad joj netko dirne u zdjelicu sa hranom.
Danas sam uprilicio zanimljivu izložbu u svome hodniku i u dvorištu.
Na vratima sam napisao ” Food and drink with Picasso, Pisaro, Klimt and many others, just today”, velikim slovima i u drečavoj boji. Nitko nije niti pogledao u konobu niti je itko, ako bi i ušao, upitao išta o napisanom pred vratima. Grupa penzionera su sve pomno razgledavali i priupitali za wc ili kavicu. Niti jedan komentar niti pitanje od kud Picasso, Pisaro, Klimt, Slava Raškaj, Kršinić, Augustinčić, Meštrović, Crnčić, Gliha, Murtić, Jordan, Patek Philipe, International watch industry, od kud gomila umjetnina neprocjenjive vrijednosti u Balama u mom dvorištu. Una je mirno drijemala, neki rijetki ljudi bi rekli poneku nevezanu riječ i otišli. Novinari su lijeno došli i pitali čije je to, čija je to zbirka i što sad s njom. Nitko nije zamijetio jedno malo sjenilo za svijeću. Stavio sam sjenilo na sred stola i iza njega svijeću. Bez svijeće se sličica ne bi vidjela. Tek kad se razlije žuta topla svjetlost iza nje, tad se ukaže sva raskoš naslikana na staklenoj pločici. Čudesna minijatura neprocjenjive vrijednosti. Pokraj nje stavio sam izrezbareni orah sa tisuću majmunskih glava, rad nekog učenika monaha sa vrha Tibeta. Pokraj na stolu ležao je ženski lik narisan olovkom sa nezgrapnim potpisom Gustav Klimt. Večerao sam.
Pozvao sam mnoge prijatelje da ih razveselim i da im pokušam reći nekoliko riječi o stvarnim vrijednostima i o svoj težini vrednovanja te o upitnosti našeg puta. Palo mi je na pamet da bar na tren, poslušamo tu čudesnu simfoniju za koju sam siguran da počinje iz A dura i da su svi instrumenti poštimani na 440 herca, na jednostavni klavirski štim.
Nitko nije došao, osim Marije. Ona je rekla da joj se najviše sviđa jedna velika šarena slika s potpisom Svečnjak.
Svidjeo joj se i mali sat optočen brilijantima te rijetka vrsta kineske vaze, a naročito joj se svidjela dijamantna ogrlica koju je nekad nosila Marija Antoaneta, koja je bila rad jednog starog ruskog majstora. Negdje na kraju stola, usamljena stajala je jedna knjiga. Stigla je danas poštom i bila je potpisana od same autorice. Nakon nekoliko prvih pročitanih redova shvatio sam da to nije obična knjiga. Okrenuo sam ju, a na poleđini je pisalo - 129 kuna, i pokraj cjene - bar kod.
Uzeo sam ju nježno u ruke i odnio u svoju spavaću sobu. Pomislio sam kako je ta knjiga osuđena na vrijednost!
Sad sjedim i pišem o nečem drugom, a želim pitati što bi se zbilo kad bi za isti stol sjeli četiri čovjeka, jedan sa kineskom vazom pod pazuhom, drugi sa dijamantom u dzepu, treći sa rijetkim rukopisom, a četvrti naoružan skrivenim znanjem. Netko u prolazu mogao bi slobodno reći da oni posjeduju vrijednost od četiri milijuna!
Kuća u kojoj su sjedili imala je krov i pod njim organiziran život. Bila je to obična kuća. Na podu ležao je pas, u ognjištu gorjela je vatra, iz kuhinje mirisali su kolači i jedna žena mljela je orahe u prah.
