O boze zar to ukleti Holandez izranja iz sna , jos samo malo vremena i evo , i obala ce uskoro i svi samo njoj poznati razlozi ljudskoj sreci. Sigurni smo na obalama . Ponekad obale mogu biti pitome i bez vecih problema preskocimo granicu broda kad stupama na teritorije nekih neznanih zemalja ali ima i obala koje nas ne docekaju pitomo. Ima i strmih obala. Stjenovitih obala , obala zapjenjenih od “dobrodoslice” i tako. Vec vam je vjerovatno poznato kakvih sve obala ima u stvarnosti i u snu, ali obalu bez kraja i konca , takvu obalu niste nikad vidjeli , ja to znam jer sam sam prvi stigao do nje i tamo nisam zatekao nikog a sve do danas nitko nije dosao da me posjeti. Sam sam na ovoj obali koju ste napustili bezvoljno… rece Arsen u stara dobra vremena sansona i pjesnika. Bas na o’Tomatoou otoku sahranise Brela tik do Gogena. Oba iz istog kraja iz kojeg i ja pisem pismo. Istu zastavu smo razvili i isti su nas razlozi doveli na juzni Pacifik. Grob do groba dva istomisljenika iz razlicitih vremena. Da su imali prilike sjediti za istim stolom, oslikao bi ih jos jedan “nas” i da, bio bi to glavom i bradom Vincent. Gdje sam ja? Tu negdje na istom kopnu i pod istom zastavom, tek mi se malo ljulja od duge plovidbe.Obala bez kraja i konca odmah me zacarala i odlucio sam tu ostati. Ozenio sam dvije zene a trecu skrio pod kaput za zlatnu rezervu kad u one dvije ponestane ljubavi, da mi ona treca, tajna, prinese dlan obrazu . Tako i bi .

evilenko divx download

download barabba online

Njoj jedinoj nije pripala cast biti i sluzbeno mojom ali nesluzbeno je bila i te kako. Nju sam volio najvise i odlucio joj iskopati malo pristaniste na svojoj obali. Mogla je tako slobodna uvijek otici i vracati se. Vjetovi su u mom kraju bili pitomi i nisu ljutili more tako da se mirno moglo uci i izaci u i iz luke.Ponekad se probudim iznenada misleci da suste jedra njenog broda ali obicno tj. uvijek, nasucem se na vlastite hridi nade. E, tako su godine polako odmakle i starost je lagano uplivala jedne noci. Tek ujuto sam ju pronasao kako sjedi skupljena na kamenu uz samo more. Umorna pogleda i lijenih ruku osmjehnula mi se starost i pozvala me da sjednem tu, uz nju , na obalu. Nije trebalo rijeci , nismo bas nista ni govorili , samo smo zapjevali onu Brelovu l’port de Amsterdam… Smijeh se cuo do granica magle. Tamo dalje se i nije bas dobro vidjelo. Neka se magla opet spustila na nas. Vidjelo se samo nekoliko desetaka metara, kad iz daljine sasvim neocekivano uplovi jedrenjak poderane zastave i jedara. Odmah sam ga prepoznao.

Bio je to ukleti Holandez! Brod uz jaku buku udari od obalu, i raspade se a s njega u cistom mornarskom odjelu sa kapetanskom kapom na glavi iskoci glavom i bradom on, nasmija se i sjede do nas. Tako smo odjednom postali cudno drustvo. Dva mrtvaca iz groba recitirali su neku staru pjesmicu Viktora Igoa , koju je zabunom napisao na salveti kad je ispracao Vincenta u Arles, moja starost , ja i ukleti kapetan osjecali smo se na toj obali koju ste bezvoljno napustili, dobro. “Tko ce ostati mlad ako svi ostarite a i ta ce mi mladost tesko pasti???” Upita starost.

“More od olova , nebo od borova” rece ukleti Holandanin te zapali lulu.
Oho, sve to i ispred i iza pretvori se u sada. Odjednom se sve uzari i pozuti ko Vincentovi suncokreti, pa onda pocrveni ko Gogenove zene, pa odjednom zacu se glazba a iz mora izroni stari pariski kabare. Opla… kakvu smo to svecanost zapoceli !? Odjednom s neba kao zvijezde popadase sve drage ljubavi i svi meni dragi ljudi te se uhvatise u kolo i zaplesase tako da se i more od radosti zapjenilo. Bio je to najstretniji dan od kad sam roden a jesam i to tamo na obali bez kraja i konca…

Tu zoru nikada necu zaboraviti. Povlaceci mrezu uhvatili smo jutro. Bilo je to prije nekoliko noci. Nista nam nije govorilo da bi mogli uhvatiti jutro. Noc je bila kao i sve do sad. Crna i hladna. Jutro se najprije pojavilo kao neke male iskrice iz dubine a onda je iza pregrsti zvijezda izronilo i samo sunce u sred mreze. Na prvi pogled ucinilo mi se da sanjam ali ne, nije bio san , bilo je to pravo pravcato jutro sa suncem, zelenim poljima, sumama i zecom koji trci livadom. Kad sam probudio ostatak posade broda, svi su se slozili da je tesko dugo ploviti oceanom. Rekli su mi da je to najnormalnije i da cesto ulove i da svakom mora jednom biti prvi put.

Cistio sam lastavicu na palubi a jedna za drugom su mi skakale po brodu. Nisam mogao zamisliti ribe koje same skacu na brod i jos k tome lete.

Na kraju mora bila je ljubicasta linija koja spaje gore i dolje.Odvaja . Ona predstavlja plohu na kojoj i ja sad obitavam. Plohu necega na cemu lebdimo izmedu mora i zraka. U sredini necega . Za sad pripadamo zraku ali dobar dio nas je i ispod . To ispod nas drzi da plovimo kud smo naumili. Zanimljivo . Kad se pojavi jak vjetar on kao da razdere tu mirnu povrsinu , pomjesa jedan dio nje sa stvarnoscu i zapjeni sve sto se vidi. Tad se tesko dise. Jednom davno negdje na krevetu neke vojarne prije cetvrt stoljece citao sam neku knjigu gdje jedan nas romantik kaze kako je spasenje u strasnoj plovidbi. Simpaticno mi je tad to bilo. Mogao sam si tad predociti svu raskos i slobodu kretanja iz pozicije zatvorenika. Rekao bih da je spasenje u prvoj mjesnoj gostionici ma gdje ona bila i jos nesto :” dobar mornar se gleda po tom koliko sigurnih piva popije dok se sprema nevrijeme” . Jednom za jakog nevremena na jednom pacifickom atolu sjedio sam za barom u drustvu prekaljenog mornara Armana koji mi je govorio o tom da je dobro biti u baru dok se gomilaju oblaci. Na celu mu se ocrtavao krug od limenke piva na kojoj je spavao. Nesto kao onaj krug oko mjeseca koji ne sluti na dobro.

Nezgodno je kad su sve krcme zatvorene a jos gore je kad ih nema a najgore je kad ih nema ni na obzoru i nece ih ni biti jos bar dva tjedna.

Tad je najspretnije prebirati krunicu iz Medugorja i dozivati umjesto ljepotice, lik sv. Leopolda ili nekog slicnog.

Toga jutra kad su se sve zvjezde rasule po palubi, kad su ribe skakale na brod da se spase, mislio sam da je doslo vrijeme okrenuti vise manje kurs na salu. Bas o nicem vise nije ovisio smjer kretanja mene pod nebom.Nikakve veze nije imao ni jedan sat proveden u skoli, ni miran san noc prije, ni ljubav koja jos nije rekla svoje, ni riba koju treba pojesti. Nista osim cekanja nije moglo donijeti svitanje.
Uzaludni pogledi, glupave misli i dugo sjedenje donosilo je mozebitni spas. Takvo stanje moglo je potrajati satima , danima ponekad i mjesecima.

Bilio je nekih godina kad sam tako sjedio i gledao , kada se naizgled nista nije dogadalo i kada bih u odnosu na vanjski svijet djelovao kao nekakav zombi , eh bas tad je vecina lose zapocetih zamisli i djela pronalazila ispravan put ili spokojan san.

Ima nekih perioda u zivotu kad je mirovanje odlican recept.
“Sjedi sine popij kaficu pa ces vidjeti da nikud ne trebas ni ici,” rece baba mom prijatelju Neni Andelicu u sred Sarajeva kad on odmahnu rukom i izade te pade niz stepenice i slomi obje noge. Ostao je tako sjediti mjesecima s babom u kuhinji i slusati svaki dan istu pricu uz kaficu i babin dim cigareta.

Na kraju postoji sansa da se sve okrene na salu. Na kraju postoji sansa a nilkad na pocetku jer kraj i pocetak su nerazdvojni kao i ona linija sto spaja ona dva svijeta o kojima sam nesto pokusao progovoriti.

Ostadoh da vas izbrisem iz sjecanja. Pozelio sam se biti slobodan i pojednostaviti sliku. Obrisati ju spuzvom s razredne ploce. Nema vas vise. Zadrzat cu samo najblize kao rodbinu ili vrlo bliske prijatelje. Vas moje dame i dragi susjedi vise nema. Dobar osjecaj slobode i neka razdragana misao poce trcati po meni, s lijeva na desno pa poput osmice se zavrti i tako dok ne isceze u noci. Gledam u mutni prozor jos mutnijeg jutra sav sretan da se nista ne vidi ni vani ni unutra vec se samo naziru neke nepotrebne sjene, citava atmosfera oblici slobodu neokaljane Van Gogove zute u sred dosadnog klera. Ponovna mogucnost izrazavanja ! Sto mi je trebalo toliko cekati da se oslobodim stege ? Noseci vas citav zivot u sjecanju i mjereci svijet vasim iskustvima nisam uspio pronaci potpun razlog zajednistva pa sad ostavljam slobodnoj misli, volji i zelji da sama odluci ako uopce treba bilo kakva odluka. Mozda je dovoljno biti. Vi koji ste mrtvi, vama se vise ne obracam Vas posao je biti mojim andelom zastitnikom kao sto ce i moj biti da cuvam nekog svoga. Od zla. Ja jos moram ovdje na zemlji potraziti neke razloge a onda cu vam se i ja pridruziti, ne brinite.

Vi zivi, slobodni ste od danas svake moje kriticke misli. Radite sto god vas je volja, moje je provocirati vas dok ne puknete u samoci. Ko baloni prenapuhani previsoko. Ali ne zato sto mi smeta vase prisustvo , sigurno ne , vec zato sto vas uvazavam kao sve slucajnosti oko mene. Nema se vise vremena cekati , to sam htio reci. Dosadilo mi je pa odoh sam. Puno pozdrava sa sjevernog i hladnog dijela svijeta, Malo sam vas, nadam se, zabavio svojim oslobadanjem i to je to, za ostalo vec cete se sami pobrinuti.

Koliko nam je jos lijepih veceri uz vatru i prijateljstvo ostalo, koliko jos pogleda voljene a nedirnute zene, koliko jos ljeta i uvala? Koliko jos puta cemo sami lutati otocima srednje Dalmacije s ruksakom na ledima i slobodni od svega. Koliko jos puta mislite cuti kako “mudro” zbori neka osobe koja spava s vama o tome da ste previse pili ili da ste rekli nesto sto njima nije bilo drago pa su se uzvrtili na jebeno laznim tronovima,? Koliko? Koliko puta ce vam jos reci da ne vozite prebrzo ili da cuvate neku knjigu zato i zato.

Odjebi, pomislim, vrijeme je za francuske sansone! Zivio Zak Brel i njegov po grobu kolega Gogen i sve njihove ljubavnice na otoku O’Tomatou u juznoj Polineziji. Vrijeme je gospodo da se preraspodjelimo…

• home equity loans pros and cons

divx redline download elf dvd

• download french connection ii movie