Nije bilo načina opisati vam sve ono što sam htio reći. Htjeti uputiti misao ne znači i moći ju izreći u isti mah. Postoje mnoge neizrecive misli pa je tako i ova neizreciva. Neki Ludwig davno reče da je bolje prešutjeti nego pokušati izreći ono što se reći ne može i ne treba.

Ja sam prekriven mrakom u sred puta, sleđen pod nebom i zvijezdama u išćekivanju glasa čekao nedorečenu misao da mi sjevne kroz glavu i prelije se u slova, simbole onoga što bih želio vidjeti a ne vidim jer ni to što vidim nije stvarno i ne završava u činjenici, već budi sumnju u svoje stvarno postojanje. Vidim li to kamen ili simfoniju titraja predamnom . Svira li to 5. Mahlerova simfonija ili netko grebe po žicama izazivajući sablasan okolnih ptica pjevica… Što je stvarnije od moje nemoći da djelujem onako kako bi bilo pravedno i kako bi bilo potrebno i meni i mojima na zemlji. Kolika je snaga nepostojanja naspram stvarne i kreativne misli …

Moja želja nije ovdje , ona tinja kao neki mali plamen sve dok se ne razbukta i ne ostvari sama u sebi. Ja ne želim zaspati a ne ostvariti želju koja me probudila iz sna.

Još jedan krug na pješćanoj plaži iscrtao sam sam i bez ičijeg uplitanja. Dan je bio sunčan i dostojan pamćenja. Negdje u dubini osjećao sam nemir , nisam mu mogao odrediti uzroke.

 Nespreman na tako brzopletu socijalizaciju , savjetovan od modernih psihologa , okružen nerazumljivim Hegelom i sličnima, nisam prepoznavao uzroke nemira. Tražio sam se u svijetu predamnom , u svim tim šarenim stazama i neprohodnim prašumama misli, nisam znao temeljni razlog svoga toliko kritičkog stava. Kako su dani odmicali , ja sam se nalazio sve više zadubljen u svoje mračne misli. Svakim danom sve sam više uočavao krive puteve i čuo jauke posrnulih ljudi u mračnim labirintima besmisla. Na samim vrhovima strukture   sjedili su najgori primjerci ljudske vrste i polijevali kreativno pleme vrelim uljem . Smijući se. Vidio sam takvih slika koje se ne daju ispričati. Sreo sam  takvih ljudi na tom putu prema sebi samom da ih je teško nabrojati a i zašto bih? 

Hodao sam dugom obalom bez kraja i konca. Laganim koracima opisivao kružnice i srca , utrkivao se s valovima netom prije no što izbrišu tragove, iscrtavao sam stihove , sjećao sam se, vidio sam u daljini brod.

Nikad prije nisam s toliko sigurnosti znao da je put uzaludan i da kraja nema. Poučen i intuitivan ne trebam nikome jer ovaj svijet nije skrojen za vidioce. Nas ne trebaju jer bi se ciklus upropastio. Glupost i  neinventivnost vode ljude k evolutivnoj misli. Zlo čini dobro samim svojim odvajanjem. Što se dalje odvajamo od glupave i neuke sredine to više nju samu kao takvu glupavu i iscrpljenu hranimo uočljivošću i ostavljamo joj prostora da diše.

Smicalice same po sebi, još ako im se pridodaju i egoistične ideje, tada imaju vulgarno humorističan karakter. Dubinski seciraju žabu pred sobom i vade joj crijeva triumfalno govoreći o rasporedu unutarnjih organa dok djevočica plače skrivena u žitu . Primjenjuju žablji raspored na ljudima  tvrdeći da je isti i da nam i ne preostaje više nego sjediti na lopoču u sred smrdljivog jezera .

Sve te i takve slike predamnom dok oslikavam krug na pustoj obali u ovaj sunčan dan. Pitam se vidi li itko izlaz i brod osim mene…Ako i vidi tad je meni nedostupan jer smo naprosto krivo raspoređeni.

Tih godina zatočeništva , dok mi se svijet bližio kroz tuđa iskustva, promatrao sam kroz svoj prozor na vrhu jednog umornog grada , prozor preko puta. Nije to bio neki grad  a niti prozor nije bio običan. Da bi krozanj vidio svijet morao si se popeti trima stepenicama specijalno za tu namjenu napravljenih. Sjedeći u sobi vidjelo se samo nebo i čula crkvena zvona. Ponekad noću u sitni sat kroz taj prozor, pogotovo u ljetnih večeri, doprla bi do moga ozlojađenog razuma muzika. U te sate ništa do Scriabina i njegovih etida ne bi do mene prodrlo. Tu noć  Neuhaus etida,  dozvala mi je misli i vratila vjeru u Boga.

Nekoliko godina  je, jedna časna sestra u samostanu preko puta mog mansardnog stana, zagrtala  zastore u isti tren kada bih se uspeo do prozora u želji da vidim tko to voli istu etidu u kasni sat.  Nikada ju nisam vidio a nisam ju niti zamisliti mogao. Naprosto bila je utvara . Jednoga jutra spakirao sam stvari i napustio taj grad.  Sjetim se ponekad tog prozora kako mi je bio previsok i ko li ga napravi, nespretan za pogledati kroz njega.

Na sred livade postavio sam stol , prostro stoljnjak i naručio u konobara  bocu dobrog vina i Bečki šnicl.

Nju nisam poznavao , kosu i oči, to sam zapamtio a pitala me o svemu i svačemu. Bila je novinarka uglednog radija a kako nisam davao intervjue često, zamolio sam ju da ako ga želi, taj bude na planini iznad grada u planinarskom domu. Uzeo sam stol i odnio ga na sred livade nekih stotinu metara od samog restorana. Puhao je lagan jesenji vjetar, govorio sam joj o svojim namjerama i gledao njene lijepe crte lica. Njenu kosu. Slušala me kao  da to što govorim ima nekog smisla, snimala mi svaku riječ i u sred misli uplitala se pitanjima o svemu i svačemu. Nisam joj krio svoju ushićenost i radost te livade prad nama i stola za kojim sjedimo. Uskoro je pala noć i zaputili smo se u sobu. Ni u jednom trenutku nije pitala kako ćemo provesti noć i zašto smo u istoj sobi. Psa sam ostavio u autu a vani je grmilo, sjećam se. Volio sam psa i znao sam da ga je strah. Nije prošlo nekoliko mjeseci odkad smo se on i ja vratili iz rata i znam da nije volio buku , grmljavinu . Bojao se ratne buke. Ipak sam ga tu noć ostavio u autu  zadivljen lijepom novinarkom koja se nije protivila mojim novinama , naočalama i kasnom čitanju. Čitao sam skoro do zore a onda je zaspala. Ujutro smo se vratili u grad , nekoliko puta te godine vidio sam ju na svojim vratima a onda sam otišao . Nikada se nisam vratio u taj grad.

Jedno jutro u sasvim drugom gradu, desetak godina poslje, vidio sam ju kako prolazi mojom ulicom i govori.

Nikada nikome do danas nisam rekao da je onda , onaj ručak na livadi pred planinarskim domom bio moje i njeno remek djelo.

 A činilo se toliko jednostavno.

Već je svitanje na pomolu a ja i miran i nemiran, zurim u bespomoć. Pomišljam na one posljednje trenutke koje je Izabela proživjela osuđena na sigurnu , bolnu i temeljitu smrt. Pomišljam na kišnu jesen i zimu , sezonu 2010 , na jedan bolnički prozor i na njene oči koje promatraju grad . Sjećam se sebe sama na samrti ali ne kao njenoj, ne toliko temeljitoj. Moja samrt bila je predpostavka i bila je rješiva životom a njena je bila jasna ko dan. Smrt je donijela odluku ali pustila ju je malo da drijema, da ne ode, dok ne shvati. Pitam se je li razumjela ?  Smrt uzima i ne pita. Ona je već uzela unaprijed i one koji misle da su živi stoga ne brini Izabela u smrti nema usamljenih. Na tome putu vječna je gužva i nema ni tamo mira , bojim se. Jedino ako svatko ne odlazi nekim potpuno svojim putem jer i vremena a i prostora za sve nas ima i previše .

Sinoć je otišla Izabela. Vidim njene oči koje kroz kišni bolnički prozor promatraju grad. Negdje duboko osjećam da ju je bilo strah i da je otišla zbunjena i neispavana. Taj san na morfiju i nije san. Ne onaj koji je ona sanjala dok je promatrala svijet.

Izrezala je božji lik iz papira i odjednom prepoznala samu sebe u njemu. Poželjela je ležati na oltaru, smijati se u sred crkve, pronijeti bijelu haljinu pred tužnim licima u sred uskršnje mise. Pred sam Uskrs umrla je Izabela , jednu proljetnu večer u sred Zagreba, mlađa od svoje sjene i ljepša od šuma morske pjene.

Nije se mogla oprostiti od nas  i pokret ruke bio je za nju pretežak. Laku noć Izy i misli na nas. Odmori se. ovdje i tako ničega nije bilo. Naši životi kao na vrhovima dugih igala , zatočeni ni u prošlosti niti u budućnosti već u sumanutom prividu jednoga i drugoga u nama . Znajuči da ne postojimo mislim na tebe draga Izabela .

-I šta si radio ?

-Ha!

-Fakat, šta si radio sve te godine?

-Kad god sam mogao gledao sam televiziju .  Ostatak vremena sam spavao, jeo , razmišljao o svemu i svačemu. Zašto me to pitaš?

- Ok to, ali ono , šta si radio ?

-Putovao sam,  živio sam svugdje, jednom sam premještao neku staru štalu pet metara južno. Da, Bilo je to na obali Sjevernog ledenog mora. Tad je to bilo daleko da ne može dalje. Sad više nije . Od kad su izmislili Facebook sve je bliže.

-Premještao si štalu malo južno?

-Da, vlasnica je poželjela napraviti u njoj neku vrstu škole, hrama ili tako nešto , u vezi s onim Sai Babom iz Indije. Smetala joj je na tom mjestu , htjela je da bude pet metara bliže jezeru.

-Koliko si premještao štalu ?

-O, pa trajalo je to oko četiri godine, onda smo brat i ja njenom bivšem mužu započeli zidati sobu nad garažom. Bilo je to negdje na granici Belgije i Nizozemske.

-Ok, a šta si radio prije?

-Prije rata misliš? 

-Da.

-  Ma ništa, živio sam u nekom gradu na srednjem Mediteranu uz Jadranskio more i prodavao cvijeće. Najbolje je išlo za dane mrtvih. Pravio sam i neke sendviće i prodavao ih studentima. Bilo je ok.

-Od kud baš u tom gradu ?

- Ma , jednom sam se napio u nekom drugom gradu i poželio se osloboditi okova . Naprosto sam napustio put i nestao.

-Kako nestao?

-Nestao sam. Prestao sam se školovati , počeo prodavati cijeće i tako to.

-Koliko je to trajalo ?

-Nekih desetak godina.

-Od kud si sad ovdje gdje jesi ?

-Jednoga dana sam poželio živjeti kao neki drugi ljudi. Vozikao sam se ovim krajem  i tu, pred ovim drvetom zaustavio se neki tip na crvenom motociklu. Naručio je pivo. Sjedio sam gledao u njega , pa u zvonik crkve , pa niz ulicu. Bilo je vruće , ljetni dan. Prošetao sam tim malim mjestom i na jednim vratima vidio sam papirić na kojemu je pisalo; Prodaje se kuća. Bila je to drugačija kuća, kriva i okrugla, gledajući s pročelja. Kako me u to vrijeme proganjao osječaj krivnje, nekako sam ju zavolio  na prvi pogled. Nekoliko mjeseci trajala je prepiska i preselio sam stvari i stari televizor u nju.

- To je ova ista kuća u kojoj smo sada?

-Da. Ista ova . Trebalo mi je desetak godina da joj  vratim svježinu. Potrošila me, a sad mi to polako vraća. Dan za dan štiti me od zime i od kiše i od ljudi. Živimo u njoj Una i ja. Una je pas a ja sam običan tip.

-I radiš nešto tu u tom selu ?

-Radim kako ne, čekam da mi porastu masline. Zasadio sam ih pedeset. Taman dosta da budu maslinik. Ko neka mala zajednica. Volim kuhati , pa povremeno kuham za prolaznike. Oni mi nekad plate za to, pa od toga živim.

-To je sve?

-A ne, volim slušati jazz. Po cjeli dan ga slušam već desetak godina , sad su se neku ljudi navikli na to da u mom dvorištu svira jazz,  pa sad dolaze iz čitavog svijeta slušati i svirati skupa samnom.

-Ti sviraš?

- Ma ne , ja im kuham i dam im vina.

-Što si ti zapravo ?

-Ja?

-Da.

-Ja sam ti promatrač. Profesija mi je fotograf. Ja ti volim gledati svjet oko sebe. Volim televiziju . U njoj je pregršt fotografija. Promatram . To sam .

-Kakva korist od promatranja?

-U kojem smislu korist ?

-Mislim korist, ono, korist . Kao, što imaš od promatranja.

-A to , ok, pa promatranjem kreiram stvarnost. Mislim na svoju stvarnost. Kako ti kreiraš stvarnost?

-Ja? Pa…, mislim. Mislim da se ona sama od sebe zbiva. Mislim da je ona takva kakva je i da sam ja dio nje.

-Aha. Razumijem. Dobro je i tako. Ima raznih načina .

-Ne čini li ti se da si malo čudan tip? Mislim, ne uklapaš se baš u okolinu i u ovaj naš način.

-Nisam o tome razmišljao a iskeno ne tiče me se. Ne pokušavam razumjeti okolinu. Razumijem psa , djevojku, majku i oca , u večini slučajeva razumijem i brata i to mi je dovoljno. Imam dva prijatelja. Jednog razumijem a drugoga ne. Počesto sjedimo zajedno , pogotovo kada je ljeto. Gledamo niz ulicu i smijemo se djevojkama koje ponekad prođu mimo nas. Volimo se i to je taj moj svijet. Ako si me to pitao.

-Mmmm, da.

-Nedostaje li ti nečega?

-Ne. Ne nedostaje mi ničega. Ok, ponekad mi nedostaje Amsterdam, noću kad zapuše neki suh i topao vjetar, poželim prošetati tim gradom. Volim ga jer je ravan. ne volim uzbrdonizbrdo gradove. Ima lijepe izloge i mirne ulice.

-To je sve?

-Ne , nedostaje mi Dalmacija. Udaljeni pučinski otoci. Nedostaje mi miris Mljeta i Lastova. Odem tamo svako ljeto. Duboko udahnem i onda cijelu godinu mogu tako , zadržanog daha. Ali ne više od toga.

-Što bi poručio ljudima koji te slušaju?

-Ako me slušaju, ne bih im ništa poručio.  Ako me ne slušaju tad je i njima i meni svejedno.

Mislim i tako će proći taj naš život , pa kakve veze ima jesu li me čuli ili ne?

-Možda želiš nešto ostaviti iza sebe ?

-Naravno da želim. Oživio sam i pokrio kuću, nju ću ostaviti.

-Kome?

-Već će netko zavrijediti. Ako i ne , kakve veze ima? Važno je da taj netko ne promjeni radio stanicu. Volio bih da u toj kući i poslje mene svira jazz. To mi je ok. Volim jazz.

-Voliš jazz?

-Da.

-I kuhaš?

-Da.

Nije bilo nikakvog većeg razloga za ovaj drugi dio.  Ni sam ne znam kojim sam to putem krenuo i zašto. Prošlo je od moga posljednjeg javljanja desetak godina i ja evo ponovo pišem zapise. Sjetih se na kratko Rilkea i njegovih zapisa…Možda se osječam prevareno a možda želim pokušati ispričati priču s druge strane . To mi se čini kao priča o životu poslije smrti. Neko čudesno svjedočanstvo.  Da bi razumjeli ovu priču potrebno je pročitati prvi dio koji se zove “Kapetan Zeppos”!

Imao sam namjeru prošle zime preploviti Atlantic. Spremio sam se na olujno more skromno i nespretno, u zadnji čas, iako sam imao vremena. Kupio sam si nove cipele za brod i jaknu od lopova. Takav sam se zaputio na na dalek put. Isplovio sam jedrilicom “Corinthian”, iz Francuske luke La Ciotat (u blizini poznatijeg Toulona), za Venezuelu….

Drugi dio priče trebao bi se sastojati od mog svedočanstnstva da se i največe ljubavi mogu preživjeti, te da se može otarasiti i cigareta  i rakije. Najteže mi je bilo je napustiti koncept. Ideju. Želju.

O tome kako sam proučio kvantnu fiziku i koliko je na mene utjecao Hajzenberg  a koliko Planck, govorit ću u svome osvrtu na Ouspenskog. Ouspensky me naravno , prirodnim silama, doveo do madam Blavatzke, a ona pak do Hermesa Trismegastosa. A on, ni bog ni čovjek,, vratio mi je želju da proučim Bibliju, ali o tom po tom, još tome djelu nisam pristupio dovoljno koncentrirano, pa ga niti neću uvrstiti u moju obaveznu literaturu , bar ne za sad. Dakle posljednjih šest godina čitam tri knjige. Tertium Organum, Corpus Hemeticum i jednu kojoj ime ne bih navodio, od madam Blavatzke ( upućeni će razumjeti i zašto). Rezultat svega toga je moje razumjevanje i preživljavanje. Naravno da me na taj čin naveo lucidni Borges. U svojim polusnenim stanjima, zaveo me i priveo, kao kakvog voajera, onoj istoj klupi kad se on nalazi sam sa sobom u dva različita vremena. Tu me malo podsjetio na Čudesni život Ivana …. od Ouspenskog.

Moj se život , a sada to sa sigurnošću mogu ustvrditi, bio na tren zaustavio. Jedno se jutro kolo razmotalo i uvidio sam sadržaj svih razloga. Uvukao sam se u istinsku bit i razumio sve razloge odjednom. O, da. Možda će vam se to činiti suludo ali ja u to vrijeme nisam poznavao razloge . Na moj skromni uvid bile su  spremne samo zamke želja i prefrigani izvori znanja. Tada sam bio uvjeren da su Znati i Razumjeti jedno te isto.

Spoznati nije jedno te isto, što je i saznati.  Ja sam bio prepun spoznaja ali znanje mi je izmicalo. Zato sam jedan dug period života preživio u neskladu.

Naravno da priča tek počinje i da je ovo tek najava originala.

Još samo nekoliko dana i prošlost će zavladai i ovim životom. Cvrčci će i dalje cvrčati , želja za otocima  Dalmacije ostat će ista. Uvijek i redovito zbog nekog ili nečeg nismo tamo gdje nam je mjesto i to je sva neseća ovog našeg ljudskog puta. Nezahvalna usta prate nas od početka do kraja i svatko nosi svoju peronosporu u zjenici oka. Rijetki su na svojoj koži osjetili dodir i u svom srcu stvarnu potrebu za opravdanošću kao ja. Znam da je to tako jer svjetom ne lutah uzalud. Tko je ikada osjetio ljubav i vidio udaljene pučinske otoke južne i srednje Dalmacije taj će razumjeti svu uzaludnost moga pokušaja. Ja nisam čovjek stvoren za kišni dan.

Nisam to očekivao tako brzo ali dogodilo se. Gledam se u ogledalo i vidim kako starim, svaki dan više  i sigurnije. Sve do sada to nije bilo važno. Sad je važno. Nje se sjećam kao djevojke od dvadesetak , nekih se sjećam kao mladih žena ,ali ni jedne se ne sječam koja ima godina kao ja sada. Moja životna pratilja ili kako se to već može raći za ženu koja nije žena a nije niti djevojka, za svoj status se još nisam izborio jer teško je reći da sam njen dečko, ne stari.   Ona naprosto traje jer u njenim godinama to nije važno a i ne vidi se. Promjene su u malo celulita ili bez celulita. Vrijeme se korigira prehranom i tjelovježbama. Ja sam izmakao tom  dobu. Meni se više ništa i ničim ne korigira. Taman izgladim tjelo kad me stegne duh od pretjeranih vježbi, pa onda čekam mjesecima da prođe. Nedavno sam otišao frizerki da mi skrati kosu, kad je to uradila rekao sam joj da mi proba malo srediti te sjede. Recimo neka pomješa crnu i smeđu i dobit će tu moju mišiju boju. Onako samo malo , pramenove. Salon je bio pun djevojaka i žena. Ja zamotan u neke listiće alufolije čekam. Kad je sve bilo gotovo, požurio sam kući i promatrao se u ogledalu, kako sam samo bio sretan. Može se i u taj isti tren prođe mi kroz misli scena iz filma “Smrt u Veneciji”. Kad on mrtav sjedi na Lidu a kiša mu ispire boju s kose pa mu se smiješno i žalosno slijeva niz lice. Ok, žalosno.

Često se gledam iz profila , primjećujem neke promjene na vratu, oči su mi se nekako spustile i postale kritične, grozne. Ja zapravo hoću biti slobodan, a ne mlad i tu tražim odgovor. Problem je što mi se ona uvukla pod kožu dok još o tome nisam mislio. Ona je djevojka . Ona je moja mjera. Moj zbir kriterija. Ona je meni stigla iz prošlosti, a ja njoj iz budućnosti. To su njene riječi. Ona me ponekad gleda i kaže” You are coming form the future”.

Ja gledam vijesti na tv-u. Ona nešto prebire po lap- topu. Ja čitam Hajzenberga , ona stavlja aparatić za zube i ljubi me pred san. Ja ju volim i riječi mi promiču ko jesenji tramvaji u nekim davnim zagrebačkim kišama, dok sam ih namjerno propuštao, sve dok me posljednji ne bi odvezao već pred zoru . Moj dom je bio vječan. Moja soba na šestom katu nebodera na Pešćenici , bila je plava i puna ko prezrela naranča.  Sve se događalo u vremenu. Vrijeme je bilo alat i njime smo se služili kao novcem, ono je bilo sredstvo kojim se čekalo i ništa više. Cjena je bila čekanje. Bilo čega.

Što sad čekam zaboga !? Pokušavam zaustaviti čekanje, tu iluziju kazne, predmet uzimanja i nestvarnu košnicu otrova. Ja nemam izbora . Svjestan sam svega . Kao da se davim, umirem svjesno. Propadam u dubinu , ravno prema dnu i dno mi je vidljivo a površina izmiće.   Ostaju tragovi sunčeve svjetlosti koje prodiru u ove dubine u nekim zlatnim linijama , kao da su raštrkane staze iz istog ishodišta. Iz nekog sela na obali. Čujem djecu kako vrište i pršti oko njih more.  Miris mermelade od šipka i svežeg bijelog kruha.

Ja pomišljam da je vrijeme da promijenim čitavu svoju gardarobu jer mi ova više ne stoji . Ne vidim se udoban u njoj , sve mi je tješnja koža ko u neke zmije pred presvlačenje.

Kojim sada putem poči i tko mi je kriv. Nespretno sam zapao u taj svijet mladosti s njom i sada se batrgam u njemu, ko neka riba na suhom, a stajala bi mi neka dama mojih godina  možda lakše, ali što kad je ljubav zasjela i ne da mijenjati ništa. Ljubav ju hoće, a ja ju sve tjeram od sebe želeći joj boljeg od sebe . Čudno je to kako se tu miješaju  osjećaji brige i strasti.

Naravno da je već zora i da ova godina polako odmiče nekud. Još nekoliko dana i proći će i prvo desetljeće drugog milenija. Rođen sam, sad to sa sigurnošću mogu reći , tek petnaestak godina nakon drugog svjetskog rata, ni zakrpili nisu fasade po dječijim dvorištima, kad eto opet rata. Kad on prođe, ostade pustoš od ljudi i morala, lopovi zavladaše. Sada je opet prošlo osamnaest godina od početka ovog zadnjeg rata , ja sjedam u automobil i konstatiram da sam ga zaboravio promjieniti i da je star taman koliko i ova moja nova država. O Bože! Nije se kvario i bio je dobar. U ono vrijeme bio je to nedostižan san, a sada više nije.  Sad je sve dostižno.

S vemena na vijeme kupim neku knjigu u antikvarijatu i uzmem ju čitati . Još jedino tamo su knjige što im korice ne klize kroz prste. Nisu sjajne, već su od onog nekog starog papira koji trpi čitanje. Cipele mi ne trebaju više kao nekad. Sve manje hodam među ljudima. Sve više šumom.

Ja ne znam o čem ja vama govorim, ali ostaje mi neki čudan osječaj u grudima nakon ove kratke priče koja mi sigurno neće donijeti ništa novo.

1. Kleptomanka Winona Ryder ukrala odjeću vrijednu 5,560 $

2. R. Kelly optužen, pa oslobođen optužbe za dječju pornografiju

3. Gola bradavica Janet Jackson na Superbowlu

4. Brad Pitt - Jennifer Aniston + Angelina Jolie = Brangelina

5. Mel Gibson ulovljen pijan za volanom

6. Isaiah Washington kolegu iz ‘Uvoda u anatomiju’ nazvao pederom

7. Britney Spears obrijala glavu

8. Christian Baleovo manično izderavanje na člana filmske ekipe

9. Chris Brown brutalno pretukao djevojku Rihannu

10. Nevjerni Tiger Woods u preljubničkom skandalu

Prvih deset godina proletjelo je tako brzo, gotovo kao da se ništa nije niti zbilo . Izgleda da sam uzaludno radio toliko . O Bože ! Što sad ?