Čitavo poslje podne razmišljam , što uopće više radim ovdje.  Pomišljam na neki grad koji nije ovo gdje sam i koji bi mi na neki način pružio okrilje koje ovdje nemam. Ja vapim za kreativnom sredinom a živim u prokletoj avliji. Mojom ulicom tek rijetki psi prođu neozljeđeni, jer ih redovno zaskoči moja Una, a kamo li ljudi. Vlastitu kuću sam nazvao trapulom. (Mišolovkom)

Vozim se polako uz brijeg, slušam starog Pina kako u falsetu pjevuši kanconu i gledam mjesec nadamnom kako izlazi golem i žut na istoku. Tamo gdje će već sutra izaći sunce.

Pomišljam da okrenem i odem u Barcelonu. Tamo bih kupio mali stan i šetuckao ulicama do kraja. Mogao bih negdje i kuhati povremeno. Ili svirati sevdalinke po ulici. Mogao bih isto tako okrenuti prema Azorima ili Lisabonu. Imam dovoljno novaca za sratan život tamo. Imam i nekoliko adresa za početak socijalizacije.

Što me to priječi i ne da mi da se maknem iz proklete avlije, iz ovog učmalog rimokatoličkog sokaka koji ni ime na svome jeziku nema? Nazvali ga Castel !

Htjeli bi biti Talijani a nisu.

Nego ne da mi ljenost i strah. lako je Englezima. Oni znaju engleski. Njih svi razumiju kad govore, a tko će mene razumjeti kad progovorim svoj baljanski ili još gore svoj Veneto dialekt pomješan sa rumunjskim korjenima. Pa ja sanjam na dvjesto riječi a mislim na tri.

Ja mislim na Isti , piti i leći.

Mislio sam i na žene dok mi nisu rekli da je to nepristojno. Sad mislim na sebe i na isti , piti i leći. Rakiju popiju stranci. Tako iz godine u godinu čekam u Balama tko će proći i kuda ću ja sa sobom. Imamo pizzeriju u koju odem na jelo ponekad. Muški služe pa me ne drži pizza dugo. Odem leći.

Volio bih ja u Barcelonu , sjesti pred Gaudia i misliti na španjolskom o tome svemu, ali kako kad me nije volja. Ne ide mi se. Neugodno mi je . Ne bih dao ovaj svoj komfor, koji imam u glavi, ni za tri Španjolke, iako sam posljednju ženu dotaknuo još prije sedam godina . Onu pijanu Čehinju koja je svima dala onu noć na Kolonama. E da, svi smo ju jebali i to je bilo to. Nije lako, ne.

Htio bih ja, a i bio sam do Trsta po djelove za traktor, ali gužva je tamo, a i problem je za parking. Ovdje mi je dobro pa ipak, kada vidim pun mjesec na istoku, nekako se zamislim na nekom trgu u Lisabonu kako slušam Fado i dopijam čašicu portoa.

wimbledon dvdrip download

freedom strike divx

Prestao sam pisati , podigao glavu i ugledao potpuno istu zavjesu koja se zanjihala nad prozorom, uznemirenu laganim vjetrom.  Kao da je Jelena prošla ulicom. Kao “Jelena, žena koje nema”.

Davno je bilo kada sam drugovao sa knjigom uvjeravajuči se da ću brže rasti  i da ću mirnije zaspati. Učio sam i uspoređivao svoje utiske s tuđima te mjerio udaljenosti zidova u praznim sobama zagonetki. Danas znam da svakoga novog dana predamnom stoje tri izbora i to su: Evolucija, Stagnacija i Degradacija. Teza , sinteza i antiteza. U tome izboru, tako strasno serviranom, stoji tajni razlog našeg trajanja i djelovanja.

Lako je uputiti blatnjavu kritičku misao. Nema tu mnogo trenja u razmimoilaženju stavova. Radi se o dvjema geometrijama , Euklidovoj i o fraktalnoj . Čemu zaključci kada ni vrela nema. Kada suša caruje nad izvorom bistrine . Lako je projektirati dvorac na sred vrha planine  u fraktalnoj geometriji, baš kao Ludvig drugi, a još je lakše skončati pored rijeke udavljen u pola metra mutne vode po onoj običnoj Euklidovoj, baš kao Ludvig drugi. NIje lako preživjeti razumom provjerenu istinu ukotvljenu u zbrku i neznanje. Kako s tobom podjeliti tvoju suštinu kada si odavno usljed prevelike angažiranosti dospjela nezvana u zonu slučajnosti. Tebi će se možda desiti život ! U sred bijela dana.

Ne zaboga , ne doživljavajte osobno moju krivu srategiju, ne umišljajte spoznaje tamo gdje ih nema, ne podilazite sebi kvaziintuitivnim zracima , isprekidanim smjehom ili zjevanjem. Zjevanje nije čin dosade , već vapaj za kozmičkom snagom dok je smijeh nešto sasvim drugo. Smijeh je oslobađanje. Oslobodte me vaše neutemeljenosti. Ne ulazite u moj kut promatranja . Ne smetajte mi dok mi se pričinja lik , dok mi šeta sobom Jelena, žena koje nema.

Ne umišljajte sebi andrićevsku moć rasuđivanja jer je dalek put do takve sobe. Dalji od najdaljeg , dalji od svih ikad izmjerenih puteva. Put do Jelene ne prelazi se u jednom životu. Za nju je potrebno njih nekoliko.

Potrebno je željeti toliko dugo sve dok nestane i posljednja želja iz nas samih.

Kada nas ona napusti i kad preraste u arhivski spis , tada ne posustani , već pogledaj kroz prozor i vidjet ćeš ju. Ona se kreće slobodna od sebe .

U jednome trenu prhnula je preplašena ptica. 

Za njom još ostade zvuk lepeta krila i njena mala sjena na užarenom putu.

• download boa vs python free

Još samo nekoliko dana je ostalo za pripreme . Obečao sam joj da ću ući u druge ruke i da ću ju njima milovati po obrazima. Nekako je tih dana bilo ponuđeno mnogo različitih mogućnosti. Ja sam upisao da želim druge ruke i metalno srce. Srce su mi poslali poštom a ruke sam morao čekati sedam mjeseci.  Eto, danas je taj dan svanuo i bjeli kombi sa rukama došao je do mojih vrata. Trubnuli su veselo  neka dva momčića ne starija od dvadeset, jedan bucamast, te doskakutali do moga praga. Za tren su mi prišarafili druge ruke i pričekali malo da ih probam. Otišao sam u toalet i probao se popišati koncentrirano i u školjku, za čudo sve je bilo ok. Nisu se tresle i pišao sam odlično, pridržan novom rukom. Kako došli tako otišli a ja ostadoh gledajući u dlanove na kojima više nije bilo moje sudbine.

Nije bilo tragova moje prošlosti i nitko nije mogao čitati moje sutra iz mojih ruku. Pitao sam se kakav li voda ima okus iz tih ruku? Mogao sam naravno ostaviti one stare , sačuvati ih, ali ne, ja sam ih zamjenio i njih su odnijeli prišarafiti nekom drugom tipu. Tim starim rukama sam pretjerao u angažiranosti i samim tim zamakao u zonu slučajnosti. Tamo gdje je sve slučajno nije potrebno ništa znati jer se i tako sve dešava samo od sebe, pa tako i djela za koje su potrebne utrenirane ruke nisu nikome potrebna.

Moje su stare ruke zapinjale o svilene čarape s početkom osamdesetih i nisu se dale oprati sve do kraja devedesetih. Ove nove ruke i osmjeh koji sam dobio od nekog frenda, jer njemu više nije trebao, sad su u kompletu sa metalnim srcem odlične za darivanje svega i svačega.  Njima je i tako svejedno i ne tresu se iz čista mira kao one stare. Nekad sam morao popiti po tri rakije da se prestanu tresti (one stare). Sad ništa. Ruke ko ruke, jedino što mi je problem , pišu na švedskom. Ja recimo, pomislim na hrvatskom a one pišu na švedskom. Sad dok traju pripreme pokušavam nekako to uskladiti jer nije mi lako. Naime kako volim pisati nalazim se u čudu jer ne razumijem što pišem. Pokušao sam pomilovati kuju ali pobjegla je taj tren. Ko da mi te ruke smrde na naftu.

Ok, nema veze , naučit ću ja švedski i kuja će se priviknuti, ali što ću s njom? Hoće li njoj te nove ruke odgovarati, hoću li ju moći njima liječiti kad zaspe pored mene?  Hoće li moja duša kroz njih moći milovati  njene usne? Hoće li me prepoznati u olujnoj noći?

Ja ne marim za riječi. Ja ih ni ne poznajem dovoljno, ali stalo mi je do njih srijedom i petkom, kada imamo sastanke u podrumu.  Zasvira neka uzbuna i mi svi u podrum na razgovor. Tamo nam nisu trebale ruke ni srca a ni oči , pa ih nismo niti nosili .

Jednom mi je neki tip na filozofskom fakultetu u nekom gradu uz more na srednjem Mediteranu rekao da nisam ja jedini koji ne razumije riječi i komu je suđeno učiti švedski po stare dane. Još onda sam se branio šutnjom. A bio sam najstariji u učioni. Pokraj mene sjedila je neka mala žgoljava Irena. Kasnije je umrla od gladi.

Ne ostaje mi drugo no da vježbam i boga molim da uspije ovo sa novim srcem i rukama. Tko zna…

Što ako joj se smile te nove ruke a ja ne uspijem naučiti švedski?

Stajao  sam na rubu ponora i gledao duboko dolje u ambis. Pokraj mene protrčao je magarac i bacio se u dubinu. Okrenuo sam se i vidio nekog kineza kako drži konop očigledno otrgnut s magarčeva vrata. Svašta sam za života vidio ali magarca da se ubija i to pored mene živog, nisam.

S njim sam još neki dan imao ugodno iskustvo. Tražio sam nekog da mi pomogne ponijeti u brda težak teret i on se prvi podmetnuo. Doslovno je pognuo leđa pod teretom .

Nisam to očekivao od magarca. 

U toliko mi je žalije zbog samoubojstva počinjenog predamnom.

Pitao sam se od kud kinez i čemu konop u Irskoj.

Mislim da na otocima ne bi trebalo vezati magarce a ni kobile.

Čuo sam da je godinama prenosio kamenje u kamenolomu pod kontrolom kineske mafije.

Đenani Hađibegić ispade kašika puna kokjošije supe iz usta , pade na stol i proli se. Tek nesto kasnije začu se pucanj. Prije je umrla no što joj je bilo namjenjeno.

Marja Tataragić zateturala je i pala  pokošena dok je sterala veš na balkonu, avionskim metkom kroz usta. Taman je udahnula i pomislila :” Nije dobro, nikako nije dobro. Nikako. Đe li je do sad?”

Dolje se dimilo , niz ulicu. Čulo se neko štektanje , pa cika , pa opet.

Podigla je malo obrve nekoliko godina kasnije u cenru za uljepšavanje i pomislila ,

 ”Jebo li ga kako to vrijeme ide! U pičku materinu opet sam zakasnila ”

“A platit ?”- reče frčkava sa makazama u ruci

U to negdje na drugoj strani svijeta sjedio je Arif i pecao ribu. Otišao je sve do kraja svijeta i nije ulovio ni jedne. Nekada, još dok je sve bilo u redu vozio je povremeno avion u vojne svrhe ali ga uskoro zadesi rat pa on ode na kraj svijeta pecati ribu.

U to neki mali iz komšiluka reče “Aha!, zabi zastavu pokraj pseće kučice i reče , “Ajd sad !”

Iz kučice režo je mali Fido. Ne da prić.

I sve to u Novom svijetu. 

Ja osto sjedit i postavilo me za direktora škole, pa predajem djeci vjeronauk. To jedino znam a djeci je i tako svejedno. Važno je da uče, nema veze šta. Važno je da nauče da uče i da dobiju neki papir. Jebi ga bez papira nemoreš ni do ćenife da prostiš. Jebi ga nije niko ni pito ali naučio sam ja njih svih. Da vidiš!

Momo stavio kafu i zove, kaže :”Ajd , dođi na kafu, šta se foliraš cjelo jutro”. Jebla te kafa,  mislim ja svoje.

Mućelefa pjeva u dvorištu onu, ”, Niz polje idu Babo, sejmeni…

Mehinu glavu natakarili na kolac pa nosaju a Fadila osade kući s još trojicom.

Evo zore, reče netko i razbistri se magla nad vrbikom…

Često poželim prošetati mirnim gradom u sunčano posljepodne. Sječam se tako davnih sedamdesetih kad bi sunce obasjalo Bosnu a ona porvenjela od srama. Stidjela se Bosna mraka koji dolazi….

behind locked doors download download sinbad legend of the seven seas movie

Dok sam ležao na kauču tek razbuđen i sav u strahu od nekog tipa koji mi dere psa crnim dugim noktima po trbuhu, pade mi na pamet u trenu i iznenada…

…It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of ANNABEL LEE;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.

Edgar Allan Poe 

… Edgar i njegova pjesma. Pomislio sam koliko sam bolestan i koliko sam odvratno zakrečio sebe samog u ovoj izolaciji. Ko da mi je netko prišao i zapjevao…

Nešto je trulo u sred mene ko onomad u Danskoj. Nešto me tjera na prokletininju i na nečuven nemir. U meni je zvjer, nemilosrdna i spremna pojesti i prijatelja baš kao i posada izvrnutog broda naopako, broda na komu je brodio Artur Gordon Peem. Toliko mi se gade ljudi.

Zgadili su mi se još davno ali sam imao sreće da mi je organizam dugo mogao podnositi alkohol i  ostale psiho droge, tako da dugo vremena nisam posječivao  svoju gardarobu . Nije bilo potrebno šminkanje niti presvlačenje.Tjekom tih tridesetak godina potpunog pijanstva izgradio sam neke stavove o ženama  i ljudima i svi odreda bili su krivi i pravi u isto vrijeme baš kao i ja. Sad i odmah potpuno drugačiji od sebe.

Umišljao sam si mudrost i pronicljivost, moć iscjeljivanja (svi pacijenti su mi umrli), umišljao sam si razne zadatke koji su bili za trijezne i čistoumne momke, prostituirao sam se kad mi je bilo potrebno kupiti komad kruha i povlačio po zadimljenim rupama , udahnuo bih ponekad zrak kad bi me spremili u bolnicu , oživili , a ja, izvukao bih ispod jastuka bocu rakije i nalio se netom prije pregleda želudca . Povraćao sam po doktorima krv i smrdljivu rakiju i smijao im se u isto vrijeme, Na terasi umobolnice pušio bih afganistanski shitt i ubijao se skankom, rezao sam žile nekoj Nataši u kolumbijskoj močvari da ju ne boli kad ju izjebe četa momaka u zelenom. Brijao joj glavu da ju ne prepoznaju i da ne vide da je žena, nalijevao sam mlijeko u ždrijela zamrlih dama koje su se već odavno pozdravile sa svijetom. Pucao sam mu u oko da se manje vidi rupa. Razvaljena lubanja nije mi bila estetski dotjerana . Bolje čitava glava pa i bez oka i mozga iza njega.

Naslušao sam se sranja i nauživao kretena koji ne razimju nijanse. Jasno mi je da je ovo smješna forma. Jasno mi je i to da ne kužiš ni kurca od ovog što ti pokušavam reći i nije važno.  I tako si trajno s druge strane.

Ko te jebe .

Nego razmisli ipak s kim se to vucaraš po smeću. treba li te izvlačiti iz rupčage usranog sna ?

Ne dragi moji , naravno da ja ovo ne pišem nikom od vas. Vi se ne nalazite u toj odabranoj ekipi.

Vi preživljavate i to je ok, sory što sam malo zalutao i da naravno da ovo što mi možemo proizvesti nije najgore . Skuhati čovjeku ručak i dati mu da jede je nejveća usluga koja postoji na zemlji i kad to taj isti čovjek ne zna i ne razumije tad ga treba odvuči žicom svezanog na granicu Kolumbije i Venezzuele sa ugraviranim znakom Chavez na glupoj čelendri.

A oni bi jebali Natašu! Ma ne, dajte malo ovog smrada pa onda Natašu. Ona mi je ispala iz auta kad smo se vozikali oko Vukovara, rascopala joj se glava i jedva sam ju sačuvao u komadu . Ne Natašu, zaboga pa bar nju nije fora.

Kad imaš koju godinu u guzici tad svi misle da si prestao kenjati. Nije tako momci.  Upravo suprotno. Tad uredno usran kročiš svjetom i ne obazireš se na to.  U smrdljivom krevetu čitaš Bukowskog i drkaš oko ponoći na njegovu ispovraćanu stvarnost.

Pa , malo bi reda i moglo biti ali zašto molim ?download x men the last stand movie d a r y l dvdrip

Što to izazove kolaps kod većine žena baš u trenutku kad se ne bi trebao desiti.?  Naprosto izaberu interval kolabiranja u trenutku kad to ni za živu glavu ne bi smjele i kao da svjesno napuste sudbinu na tren i zapadnu u onu providnu zonu slučajnosti. Tada ih obično pohode bezvezni tipovi i one se kikoću. Kikoću se iz nekoliko razloga. Jedan je jer to taako triba. Drugi je da ih čuje onaj pravi koji sjedi samo metar dalje kako se one kikoću.  I treći i najveći razlog je njihova beskrajna slabost i strah od ljubavi. Mislio sam tjekom svoga ne baš kraćušnog življenja,  kako žene razočarane hodaju svijetom i kako one silno pate  za ljudima, kad vidi vraga , nije tako. One uopće ne pate za ljudima već za svojom neiskoristivošću. Obično pate jer bi nešto htjele a ne mogu ili neće ili im ne odgovara baš tad. Njima nikada ništa ne odgovara tad kad to treba. One i ljubavni čin , spolnost, doživljavaju prekasno. Tad kad  su svi već otišli kući. Tada kad su same. Njihova mašta je rafinirana i precizna. Ona ih vodi svugdje pa čak i tamo gdje bi i same mogle ali opet ne, one tamo neće jer znaju da im je baš tamo dobro.

Lijep sam i pametan čovjek.  Ne previše siromašan ali ne niti bogat. Mudro zborim i muzikalan sam. Često sam znao upitati neke žene  zašto trače vrijeme s bezveznim frajerom i zašto ne odu samnom na večeru. Ili na predstavu. Pa čak i u operu. Jedna mi je jednom rekla da sam ju prekasno zvao. Naljutila se . Nije joj bilo dovoljno vremena da se uredi.  Ja sam tip koji voli operu i ne uređuje se za nju. Smatram da su prošla ta vremena a i nemam smoking koji bi mi pristajao. Onaj jedini je broj manji. Naprosto sam se povećao. Duži sam i širi  za broj.

Ponekad bih ishitreno reagirao i pozvao bih neznanu ženu nekud u trenu . One bi to redovno odbijale. Negdje sam čuo da žene imaju uvid u intuiciju. Govori se da predosječaju i da znaju bolje od nas ljudi što će se zbiti. Sada znam da one samo slute nesreću a da sa intuicijom nemaju veze. Žene ne posjeduju moć intuicije. One ne prepoznaju trenutke koji su važni. Ne vide auru oko ljudi. One ih mogu namirisati ali ne i razumjeti. Žene ljude ne razumiju. Ljudi žene razumiju ali ih ne poznaju.

Stračio sam život pokušavajući upoznati žensku ćud. Stvarao sam filmove u svojim mračnim noćima i zamišljao ih kako se bude i kako znaju o čemu se radi. Ne ! Redovno su se udavale za neke totalne aut tipove.

Za neke skorojeviće i nesposobnjakoviće. Za sirotinju duha i za kukavice.

Ti i takvi bili su odreda loši jebači ali eto ipak, one bi baš njih odabrale .  Zašto ? Od kud znam. Čujem ponekad poneki glas neke žene kako se prolomi kroz noć iz susjednih kuća ili soba i tad mi se smili. Pomislim , konačno netko ima smisla . Jutrom vidim tipa kako nosi , vuče neku vreću ili torbu i kako trči za njom jer ga ona nekud vodi. Ona nekud oće. Uzvrti se već ranom zorom i oće nekud. On tad vuče i stenje a ona pizdi i dere se na njega.

Žene stalno oće nekud. One misle da ako stoje ili sjede na mjestu  život prolazi kroz njih neoplemenjen kretanjem. One ne kuže da se duh kreće i mirujući. Da vrijeme ne postoji i da je sve što je bilo i nije bilo. Sve što će biti možda i neće.  Čekao sam tako godinama da me neka žena pogleda  pametno. Nikada nijedna nije.

Buljio sam u njihove kadkad lijepe oči i čekao. Ništa. Skretale bi glavu i pogled i put od mene. Poželio sam jednom da me jedna od njih razumije . Pitao sam ju teško pitanje i ona je otišla s nekim debilom  taj čas.  Rodila mu je dva djeteta i sad kisnu zajedno u nekoj udaljenoj i prohladnoj pripizdini.  Sječam se da sam tada imao milion dolara u đepu i da sam ju upitao bi li ona htjela da odemo na neki otok i otvorimo konobu  ili ako to neće mogli bi isploviti i zaputiti se put Antila. Ona ode u svoju firmu i reče da je to važno. Ja odoh nekud i baš sam bio tužan. Nakon što je prošlo više od deset godina ona još kisne u nekoj pripizdini i firma joj ne stoji baš najbolje, ali ona ima djecu i muža koji je totalni kreten. Živi u posranoj sjevernoj zemlji koju niti bankari više ne spominju.

Što i kako dalje kad se bliži kraj utrke . Svaki put ima smisla dok se ide prema cilju ali kako razumjevam evanđelja sve bolje , sve više uviđam da cilj i nije nego gomila humora obojana crnom . Kako je moguće da jedan tako mudar i plemenit te nadasve stasiti i lijep čovjek prođe kroz taj život  ne znajući gdje mu je guzica a gdje glava , da ne govorim što bi sa ženama?!

Kud skriše pogled i kud sahraniše htijenja prije ikakvog poziva na ples. Kako im objasniti da u sobi nema ništa ako je hladna . Onda soba smrdi po ustajalom smeću. Ne treba vam drage moje dame novaca niti zlata. Vama treba pameti da pronađete neki dobar razlog svog opstanka osim rađanja djece koje i tako ima bar pet milijardi previše. Previše ste rađale a premalo voljele. Zato je tuge na pretek. Ja bih bio sretan da me bar jedna, još do moga kraja kojemu se bližim, pametno pogleda. Kako to da je samo jedna Alma Maler ? ( Za neupučene ovaj dio i nije za čitati pa ću ga izostaviti,  kao i zvona koja je Alma stišavala dok je Gustav pisao petu sinfoniju)

Nisam se iznenadio kada je tresnula vratima i odjurila u noć. Nisam se iznenadio ni u mnogim drugim momentima mog odrastanja. Iznenadio sam se kad se tako uvredljivo predala. Kao da sam toga trena , nekom čudnom rukom vođen , ušao u neku mračnu odaju gdje se ore riječi Maksima Gorkog: “Zagrebeš li u čovjeka…”

Bolne su ponekad riječi i misli koje im predhode. Kako li slikar stvara , kojim on to jezikom govori kad mu je tako tih a jasan? On oboji platno u crno taj dan i naslika nekoliko crvenih mrlja, doda malo plave i zelene i eto ti osnovnih boja , eto ti suptraktivnog spektra , eto ti šarene a crne ma koliko mi htjeli vidjeti šarenilo livade  dolje pred kućom.

Nije to šarena livada, to je samo prelaz iz nježnog tona sna u neko, nazovi svjesno stanje , to je slobodna riječ sama od sebe stvorena, gore negdje na nebu,  gdje se pišu pjesme i govori o sebi,  pa makar to bilo i javno , darovano svijetu kojemu je i tako svejedno  i koji te riječi ne čuje i ne vidi. One u sebi nose poruke , dubokoumne su stvaratelju i poput njegova djeteta su. On ih voli i preko njih komunicira sa onim istim svjetom koji ga opovrgava samo zato što mu se ne budi trenutno iz sna. Teško je govoriti mnoštvu a da te pojedinac ne prokune. 

Istina je da su riječi ponekad i teške . Istina je da nisu tek slučajno napisane. Istina je da je slika koju čovjek vidi pred sobom njegova osobna kreacija i da ju nipošto ne treba doživljavati grupno.

Između sudbine i slučaja je nepremostiv ponor pretjerane angažiranosti, užurbanih želja i formiranja pogrešnih ideja.

Postoje ljudi koji naprosto žive u elementu slučaja a postoje ljudi koji su uronjeni u sudbinu. Razlika je u suštini. Sudbina se ne odvaja od suštine a slučaj ju gubi još neizrečenu.

Nebitno je ako naš primjer ukaže obrazac i ako netko u obrazcu prepozna suštinsku zabludu , da li je ona izvorna matrica stvarna i istinska. Ta činjenica kroz okular umjetnosti može prerasti samu sebe i ukazati na nešto potpuno drugo,  na onu gorčinu koju netko želi reći a ne može ju izmaštati  doli ju pronaći pred sobom u stvarnosti. Sve ono što snatri noćima i što ga izjeda odjednom mu se ukaza kroz nekoliko elemenata i on to reče. To je razlog pisanja. Tu je tajna oblikovanja misli , zadržavanja, prenošenja.

Tako sam sebe jednom pronašao u sred birtije kako dopijam čašu koju neću i koju ne volim i koja mi ne treba no ipak sam bio tamo i pio iz čudnog kaleža nečiju krv. Pronašao sam se i kako drijemam na sred ulice proboden nožem kroz srce  pa opet ništa. Ta moja smrt nije bila stvarna i ja sam tih dana šetao sasvim drugom ulicom ali ona scena kojoj se predah otela mi je dio stvarnosti i učinila me ranjivim. O, da još kako sam tada poželio prestati pisati svjestan da će riječi pronači bodež . Naići će riječ na mač i bez viteza i princeza.download changing lanes free

Još samo poneki nemir pred jugo , kostobolje ili stare rane ,  još malo skretanja pogleda u obrađena polja, maslinike , makove prosute livadama i eto razloga više. Eto još jednog razloga da živim. Još poneko proljeće usnulo u meni , malo zelenog na obroncima vidika, u kutu prozora dere se ptica, ja gledam u noć a dolje daleko, svjetlucaju otoci , pomislim  da sam sretan i da je to to što sam htio. Upravo tim putem sam krenuo i evo tu sam , nemiran i tih, bolan i željan ali svjestan da sam to ja i nitko drugi. Što si htio to si dobio, netko davno reče i u taj usklik sakri nešto nevolje. Ja zapravo nikada nikud nisam niti krenuo. Još onda , prije četrdeset godina, uz obalu mora , slutio sam mirise predgrađa velegrada ali u isto vrijeme sanjao sam i tebe , kako skromno kročiš nepoznatom rivom u bijelom haljetku dok se iza tvoje siluete pale  svjetla po kućama i ulicama udaljenih otoka srednje Dalmacije.

Usuđujem se posaditi njivu. Preorao je jesam i sada je vrijeme da se u zemlju usadi sjeme. Ostat ću i ovdje i tamo. Vani miris juga, svjetlucaju lanterne udaljenih otoka, čuk na krovu …

Uđoh  u mali prostor iza  kulisa u mrak. Tamo na sceni sjedio je za stolom Amadeus Mozart… Odjedanput, ni sam ne znam kako, nestade vrijeme i ostade sve zaledeno u nekoj plavicastoj izmaglici. Glumac ustade i krenu prema meni te rece: “Pitaj me slobodno, vrijeme je da progovorim. Toliko dugo sam sutio.” Predamnom stajao je Amadeus!

“Zelis li da pitam tebe kojeg poznajem iz ovog vremena, Alena Liverica , ili da razgovaram s gospodinom Mozartom, svacijim dobrom? 

- Izaberi, prijatelju.

“Osjetis li ponekad u zivotu van scene da ti misli zatitraju i da se izgubis negdje izmedu uloge i stvarnog svijeta?”

- Da. I često se pitam šta je to stvarni svijet.

“Kad naglo okrenes glavu pricini li Ti se neka poznata slika iz nekog drugog vremena, je li moguce  da vrlo cesto glumac zapravo zivi neku od svojih uloga i u stvarnom zivotu, te da mu se sve slike pomjesaju pa se i sam prepadne svoje slike? ”

- Mnogima se vrate slike kad naglo okrenu glavu I pomješaju sa stvarnošću, a posebno u nedostatku sna. Razne uloge svi živimo svakodnevno neovisno o tome jesmo li glumci po profesiji. A svoje slike mogu se prepasti jedino najhrabriji, kad “istini pogledaju u oči”.

“E, da. S puno znatizelje zelim Te priupitati tko si sad? Prije pet minuta bio si Mozart. Ja, dok sam gledao u Tebe ni u jednom casu nisam u to posumnjao, znaci li to da si dobar glumac ili da si se doista potrudio nekom cudnom tehnikom postati , bar na kratko, taj veliki glazbenik. To mora da je predivan osjecaj! Takvo nesto moci.”

- Opet smo dotakli pitanje istine. Dakle, ako vjeruješ sebi, vjeruju ti i drugi. Ako vjeruješ da sam sad Mozart, onda sam Mozart.

“Reci mi prijatelju , vec toliko godina si na sceni a nije te nacela. Onaj momak s plaze od prije dvadeset i vise godina nista se nije promjenio? Zar je moguce da si dobro zapamtio ondasnju ulogu pa ne mjenjas repertoar ili se stvari doista ne mjenjaju?”

- Život je stalna mjena, reče nekoć jedan filozof. Možda se ta stalna mjena toliko ustalila da ostavlja dojam kao da se ništa ne mjenja.

“Siguran sam da i u tvojoj profesiji ima svakakvih dana kad zelis sve napustiti i kad u citavom tom poslu ne vidis smisla, sto Te onda uzme za ruku i povede dalje? Profesionalni odnos prema kruhu ili neka druga nevidljiva sila , naime vi glumci ste zaista posebni ljudi, kao s druge planete?

- Svi imamo krize, a najlakše je odustati.

” Dogodi li se ponekad da stanes tako malen pred velikog Amadeusa primjerice i pocrvenis?”

- Ne smijem ja stati ni ispred ni iza njega. Moram biti on.

“Zaboravis li text kad zaplace djevojka u prvom redu? Vidis li ju ili ju samo cujes, smetaju li ti reflektori?”

- Ne gledam u publiku, a reflektori su mi kao sunce, tu su,  prisutni su , ne obraćam pažnju.

” Nekoliko puta mi se ucinilo kod nekih Tvojih kolega da rado mjenjaju lica i u privatnom zivotu, naravno pri tom ne mislim nista lose , vec samo promatram i divim se toj moci. Koristite li se vi glumci tim darom kao karatisti kad ih netko napadne svojom vjestinom? Doista, moze li Ti to pomoci u zivotu, ta mogucnost transformacije?”

- Ne znam kako drugi, ali ja svoj posao ne nosim u privatni život. Mislim da je to iscrpljujuće.

“Reci mi sad Amadeuse u koga bi se najradje presvukao, kad bi ovo bilo ono. Moze li covjek otici toliko duboko u neki lik  da postane on, da kad ugase svjetla ostane sleden jos neko vrijeme dok se ne vrati sebi i svojima?”

- U Salieria. Da vidim kako mu je.

“Ne poznajem bas puno sretnih glumaca, svi nose neko cudno breme,  neku ozbiljnost kad se ne moraju smijati, nauci li se doista tako puno citajuci sve te knjige, i odvoji li to covjeka od stvarnog svijeta? Sam mislim da ne valja puno citati, kad naglo dignes pogled slika sve duze ostaje mutna.”

- U knjigama sve piše, samo treba znati čitati. A nije loše da se ta slika malo zamuti pa i da duže vrijeme bude takva. Tek kad se ona izoštri, vidiš kako ti je prije bilo dobro.

“Koliko volis miris kazalista i zelis li mi nesto o tome reci?”

- To ti je isto kao da pitaš zubara voli li miris zubarske ordinacije. Jesi li ikad primjetio kad duže boraviš u nekim prostorijama više ni ne osjetiš taj miris. Kad odeš daleko od mirisa na koji si navikao I ne sretneš ga duže vrijeme, zaboraviš. A kad negdje slučajno naletiš na taj poznati miris možeš znati šta ti on budi. Nisam bio dovoljno dugo odvojen od mirisa kazališta.

“Sta je vaznije , ljubav prema kazalistu ili ljubav prema sebi?”

- Što više ljubavi u životu imaš to si sretniji. Sve su mi ljubavi važne.

“Koliko Te dugo moze nositi predstava, gdje je kraj, koliko bi zapravo predstava mogla dugo trajati…?”

- Ovisi gdje i kako me nosi.

“Mislim da ti je dobra zena kuci jednako vazna kao dobar reziser da bi bio dobar glumac, zar ne?”

- Apsolutno.

“Kad imas dobru zenu gubi se patetika koje zna biti i pomalo previse, ne mislis li i Ti  tako?”

- Kad imaš dobru ženu, sve je dobro.

” Kad sljedeci put zapnemo za prag neke pivnice u Salzbugu, sjetit cemo se tvoje uloge dragi Amadeuse…?” 

- Kad dođete u Salzburg, obiđite mi kuću i navratite do mene, na trgu sam, promatram ljude.